Zadnji put sam popodnevnu kavu popila na faksu. Tada sam kavu pila u svako doba dana, nisam ni gledala na sat, znala mi je džezva stajati na stolu i u deset ujutro i u deset navečer, uopće nije bilo bitno. Toliko sam dežurala uz tu džezvu da sam u jednom trenutku postala potpuno imuna na utjecaj kofeina i ni sama ne znam zašto sam je pila, prestala mi je biti ćeif, prestala sam meračiti uz nju, u neka doba mi se čak počela i gaditi. Tako da sam jutarnju kavu nastavila piti samo da mi spriječi glavobolju, a popodnevnu sam potpuno izbacila. Sve do prošlog tjedna kad sam se uhvatila da već peti dan zaredom uz popodnevni kviz stavljam vodu da provrije. A krivac je za to vlasnik nekih pet-šest cucli koje prenosimo po stanu pa tražimo u dubokim noćnim satima za koje je potrebna popodnevna kava.
Cijeli tjedan svi naglašavaju jedno – stiže proljeće. Zima je gotova, i doslovno se potrefilo tako da je preko noći proljeće tako glasno nastupilo da smo jučer svi imali debele jakne, a danas hodamo u kratkim rukavima i teksasnim jaknama. Tako je to ovdje, proljeće dolazi glasno ondje gdje ga se glasno dočekuje. Gdje god da si danas prošetao mogao si vidjeti ljude kako na suncu uživaju u kavama – za neke jutarnjim, za neke popodnevnim, nije ni važno. Jasno si mogao vidjeti sunce i jasno si mogao vidjeti ćeif.
Ne sjećam se više uopće šta sam pisala ispod onih klasičnih školskih naslova “Proljeće u mom kraju” koji su nam se uporno zadavali, očekujući valjda od nas da izađemo iz svih okvira dok sjedimo u najdebljem okviru od svih. Mrzila sam opisivati prirodu i krajolik, dosadni su mi bili sastavi u kojima moram koristiti one izlizane epitete i onomatopeju, nisam nikad bila fan bukvalnoga u riječima. A vjerojatno sam tada tako pisala ispod tih naslova, zbog čega ih se vjerojatno i ne sjećam. Nisu mi bili ćeif.
Da mi sada netko zada taj naslov – “Proljeće u mom kraju” – upitala sam se, što bih napisala. I dalje mi je dosadno opisivati krajolike, i dalje su mi dosadne onomatopeje, i dalje ne volim bukvalno u riječima. Ali danas, kad sam hodala pored prepunih bašti kafića u sunčano podne, ništa mi drugo nije moglo naći mjesta u glavi osim tog naslova. Znam, znam, uvijek ono isto – pa tko radi ako su svi na kavama usred dana i te priče, ali jednostavno je tako. Danas se u podne točno vidjelo – proljeće.
Možda opet ne bih napisala bukvalno – proljeće je u mom kraju kava na suncu. Iako ne bih pogriješila da to napišem, vjerojatno bi poenta tog sastavka sada bila ta da je proljeće u mom kraju ćeif. Nekome će to biti kava, nekome sok, nekome mineralna, nekome ništa, samo sunce. Ali svima će njima i svima će nama proljeće u ovom kraju uvijek biti ćeif. Bosa noga u sandali koja je jučer bila u čizmici. Kosa puštena da se suši na zraku. Otvoren prozor i miris lipa. Procvjetale magnolije kojih je puna galerija telefona. Meni sve to zajedno i ova popodnevna kava koja provrije svako popodne kad gledamo kviz.
Proljeće je stiglo, proćeifi ga. Cvijećem u vazni, šetnjom po trgu, poljupcima u onom satu što je dan za njega produžio. Proćeifi proljeće u svom kraju. Ja ću promijeniti vodu cvijeću na prozoru, staviti drugu vodu da provrije na ploču, zaliti jednu popodnevnu i skoro je spustiti na jednu od onih pet-šest cucli koje gonjamo po stanu. Da pišem opet sastavak na temu “Proljeće u mom kraju” napisala bih sastavak na temu “Proljećeif u mom kraju” i sve bi ovo iznad našlo mjesto u redovima zadaćnice. Jer su šetnja u podne, cucle po stanu i kava prije dnevnika kojeg ne gledamo ćeif. A u mom kraju ćeif je proljeće i proljeće je ćeif.