Odrasla je u glumačkoj porodici , ćerka je vrhunskih glumaca Radmile i Vukašina Josifovića . Sa samo četiri i po godine dobila je svoju prvu ulogu u predstavi zajedno sa mamom i tatom, onda su usledile uloge u predstavama Uobraženi bolesnik gde je igrala Lujzicu, potom Pipi dugu čarapu. Gluma je još tada postala njena ljubav a tako je i danas. Kaže da je ljubav ta koja pretvara talenat u nešto šta može da se gleda i veruje u to što radi. Njene uloge su postale kultne, igrala je Ventičeli ( Amadeus – P. Šefer ) režija – Miško Milojević, Izabelu (Selektor – B. Zečević) režija – Aleksandar Lukač,Mariju ( Vojcek – G. Bihner ) režija – Aleksandar lukač, Sofiju ( Putujuće pozorište Šopalović – Simović) režija – Aleksandar Lukač, Lulu ( Lulu – F. Vedekind ) režija – Aleksandar Lukač,Klodija ( Tetovirane duše – G. Stefanovski ) režija – Radoslav Milenković, Marketa ( Largo desolato – V. Havel) režija – Ljuba Milošević, Meri ( Jesi li to ti Normane ) režija – Nikita Milivojević,G-đu Martin ( Ćelava pevačica – E. Jonesko ) režija – Nikita Milivojević, Sostratu ( Mandragola – N. Makijaveli) režija – Nikita Milivojević, Gertrudu ( Roz. i Gil. su mrtvi – T. Stopard ) režija – Nikita Milivojević, Devojku (Smrt trgovačkog putnika – A. Miler ) režija – Aleksandar Đorđević, Ženu (Banović Strahinja–B.M.Mihiz) režija–Aleksandar Đorđević,Miru (Život je lep – R. Kuni) režija – Aleksandar Đorđević, Lenče (Dolaze moleri – Z. Đorđević) režija – Aleksandar Đorđević, Jevra ( Bontonirani Ćifta–J. Ristić Bečkerečanin) režija – Dejan Krstović, Micu ( Mrešćenje šarana – A. Popović ) režija – Kokan Mladenović, Dome Rosi ( Buzdovan – K. Grubišić) režija – Kokan Mladenović, Angelinu ( Sabirni centar – D. Kovačević ) režija – Kokan Mladenović, Prva žena,majka, lepa baba, laka devojka ( Don Žuan se vraća iz rata – E.F.Horvat ) režija – Vladimir Lazić, Petrunjela ( Dundo Maroje- M. Držić) režija -, Milan Bogosavljević, Mira ( HI- FI – G. Stefanovski) režija – Milan Bogosavljević, Nina ( Kralj Betajnove- I. Cankar) režija-Boško Dimitrijević, Milicu Terzibašić ( Kralj i njegov komediograf- M. Vitezović) režijaS.Stefanović- Ravasi, Ninu ( Ana- Rudi Šeligo) režija Branislav Mićunović, Ubavka ( Luda noć u hotelu Jugoslavija-Rej Kuni) režija-Aleksandar Đorđević, Gaga ( Devojka modre kose- V. Ognjenović) režija-Arsa Milošević, Megi ( Mačka na usijanom limenom krovu- T. Vilijams) režija- A. Đorđević, Salče ( Koštana- B. Stanković) režija- Jug Radivojević, Arijel ( Bura- V. Šekspir ) režija-Jug Radivojević, Gospa Mica ( Vlast- B. Nušić ) režija- Mira Banjac, Ala ( Kokoška- N. Koljada ) režija- Radoslav Milenković,Libera ( Ribarske svađe- K. Goldoni ) režija- Vladimir Lazić, Selena ( Zidanje Skadra- Z. Simović) režija- Vladimir Lazić, Paraskeva ( Duplo dno- G: Stefanovski ) režija- Đorđe Đuričko, Klara ( Klara, dogodilo se nešto neočekivano- I.Tomašević ) režija- I.Tomašević, Rajka ( Sve o onim stvarima i šire, sa ženskama- I. Tomašević ) režija-I.Tomašević, Ljubinku Bobić ( Kraljica smeha- Z. Božović) režija- Ivan Tomašević, Baba-Žaba ( Trka sa vremenom- A. Popović ) režija- Bojana Lazić,Kleopatra ( Hanibal podzemni- H. Bojčev) režija-Predrag Štrbac, Monika ( Partija remija- D. L. Koburn) režija- Ferid Karajica,Anđela ( Venecijanke- nep. autor ) režija- Nemanja Petronje, Amanda ( Staklena menažerija- T. Vilijams) režija- Katarina Petrović,Marija Paleologova ( Puč- M. Ilić) režija- Gradimir Mirković, Gala ( Pokojna g-đica Pavla- M. Radović) režija-Nono Dragović, Filamenta (Učene žene – Molijer) režija – Lilijana Ivanović, Rista (Protuve piju čaj – D. Mihailović) režija – Jug Radivojević, Avdika (Bliži nebu – Ž. Hubač) režija – Željko Hubač, Era Nikolajevna (Događaj u stanu br.2) režija – Nikita Milivojević, Ismeta (Omer i Merima – M. Belović i S. Pešić) režija – Ivan Tomašević, Amalija Balike (Bubnjevi u noći – B. Breht) režija – Aleksandar Lukač, Sarka (Ožalošćena porodica – B. Nušić) režija – Bojana Lazić, Majka (Pusti me da sanjam – I. Tomašević) režija – Ivan Tomašević, Marija (Jovča – B. Stanković) režija – Jug Radivojević, Vera Nikolajevna (Đavolijada – M. Bulgakov) režija – Nikita Milivojević, Evdokija (Ratko i Julijana – Ž. Hubač) režija – Željko Hubač, Radica (Tektonika osećanja – E. E. Šmit) režija Andrea Ada Lazić, Rajnhard Hajdrih (Kainov ožiljak -V.Kecmanović i D.Stojiljković) Jug Radivojević , Beatrisa (Dejstvo gama zraka na sablasne nevene – P.Zindel) L. Ivanović,Dioniza, podvodačica (Perikle – V. Šekspir ) – Nikita Milivojević, Klarin (Život je san – Pedro Kalderon ) – Aleksandar Lukač , i mnoge druge a sada je gledamo u seriji Sinđelići i uživamo u njenoj ulozi nastavnice Jefimije. Sve uloge je nemoguće nabrojati, ali je nesumnjivo da je svakoj ulozi ostavila svoj lični pečat i unela posebnost u svim predstavama u kojima je igrala .
Dobitnica je značajnih nagrada “Ljubiša Jovanović”, pet nagrada na festivalima “Joakim Vujić” nagrada za najbolju žensku ulogu na internacionalnom festivalu “Trema- fest”, tri nagrade “Zoranov brk”, Povelja “Milivoje Živanović”, dve nagrade za najbolju žensku ulogu na danima komedije u Bijeljini, nagrada Boris Kovač, dve nagrade na Nušićevim danima u Smederevu,nagrada za najbolju žensku ulogu na Festivalu komedije u V.Zvorniku,nagrada za najbolju žensku ulogu na Festivalu duo-drame, nagrada Međunarodnog stručnog žirija za najbolji glumački par (sa Ivanom Tomaševićem) za predstavu “Ćelava pevačica” na Festivalu “Risto Šiškov – festival NETA” u Strumici – Makedonija.
Njena lepota i šarm je vidljiv ne samo kroz uloge već i kroz reklame koje je profesionalno uradila zajedno sa suprugom za kompaniju Don kafe i Societe Generale banku. Ona nema najdražu ulogu, za nju su sve uloge velike i vredne truda , svakoj ulozi prilazi sa poštovanjem , temeljno gradi likove i ne prestaje da uživa dok stvara . Prvakinja je u Šabačkom pozorištu a petnaestog oktobra navršava trideset pet godina rada.
Velika je mama, plemenit prijatelj, odan partner na sceni, osoba kojoj bezuslovno verujete,i na koju možete da se oslonite , humana i puna života . Ume da se raduje malim stvarima, da uživa u jednostavnim procesima otkrivanja novog, ona ume da voli i da uživa u ljubavi, i sve šta radi sa ljubavlju i onom detinjskom čednošću .
Velika mi je čast što sam imala prilike da je upoznam i da sa njom uradim intervju u čijem sadržaju ćete nesumnjivo uživati.
Olja : Kako se odrasta u porodici u kojoj su oba roditelja prvaci Narodnog pozorišta i da li je gluma u tvom slučaju bila neminovnost ili izbor ili i jedno i drugo ?
Aneta : Moji roditelji su se sreli u Užicu gde sam se ja rodila. Tamo smo proveli nešto manje od godinu dana, a onda smo se preselili u Zenicu, posle par godina u Varaždin i na kraju u Zaječar gde sam provela detinjstvo, završila osnovnu i srednju školu. U to vreme, glumci su se često selili, menjali pozorišta, živeli nekim “putujućim” životom. Dete glumaca je bez mame i tate mnogo više nego dete čiji roditelji rade neki “normalan “ posao od 8h-15h. Nikako nisam mogla da razumem zašto moji mama i tata idu na posao dva puta dnevno i uveče dok su roditelji druge dece kod kuće. Čuvale su me razne žene, ostajala sam kod komšija, a na kraju je došla moja tetka iz Šapca da bi mene čuvala. Ipak, nikada se nisam osećala ni usamljenom ni zapostavljenom od strane roditelja jer su oni svoje slobodno vreme provodili sa mnom. Bilo je to divno, srećno detinjstvo. Kada je došlo vreme da se upoznam sa pozorištem, vodili su me da gledam probe. Sećam se kako sam bila opčinjena velikim kristalnim lusterom u varaždinskom pozorištu. I divnim bordo plišanim foteljama u gledalištu. A naročito zbivanjima na sceni. Tada sam se neprimetno, neizlečivo i zauvek “inficirala” pozorištem.
Olja : Da li se sećaš kako se odvijalo dobijanje tvoje prve uloge i kako si se snašla na sceni sa samo četiri i po godine na sceni ?
Aneta : Imala sam nešto manje od četiri godine. Nedelja je bio dan za dečje predstave u varaždinskom pozorištu. Tog dana su me odveli da po ko zna koji put gledam moju omiljenu predstavu “Zeko, Zriko i Janje”. Sve sam znala napamet. Naročito sam volela scenu u kojoj mala Lisica trčeći za mamom i sestrama upadne u rupu i iz rupe zapomaže : ” Upomoć! Spasite me ”. Tako mala, već sam sebe zamišljala baš u toj ulozi. I baš te nedelje, devojčica koja je igrala malu lisicu se razbolela! Ne sećam se kako sam se našla u njenom kostimu, sećam se samo da sam sve znala! I šta da kažem i kada da kažem i kako da upadnem u rupu! Mama mi je kasnije često prepričavala taj događaj i to, kako je bila uplakana u sali, pretrnula od treme. Mislim da sam tada već znala, negde duboko u duši, šta ću biti kad porastem.
Olja : Posle prve uloge nastavila si jako ozbiljno da se baviš glumom, igrajući u drugom razredu osnovne škole u predstavi Uobraženi bolesnik njihovu ćerku Lujzicu, kako je igrati sa mamom i tatom?
Aneta : U Zaječar smo se doselili kad sam imala oko šest godina. Sve više sam bila u pozorištu i sve više ga volela. Kad god je u nekom novom komadu postojala uloga za dete mog uzrasta, ja sam je dobijala. Nikakva igračka nije mogla da u meni izazove toliku radost kao vest da ću igrati u nekoj predstavi! Uloga Lujzice u Molijerovom “Uobraženom bolesniku” nije bila velika ali je bila važna. Meni je to bila igra. Način da se izrazim. Volela sam miris pozorišta koji je veoma specifičan. Volela sam kostime, šminkernicu, mamine i tatine kolege koji su za mene bili neki čudan ali veseo narod. Igrala sam u mnogim predstavama, i za decu i za odrasle. “Pipi duga čarapa” je bila moja prva velika uloga, a imala sam samo 10 godina. Nikada nisam imala tremu, sem pred roditeljima. Ne znam zašto. Valjda zato što mi je samo njihovo mišljenje bilo važno. Oni su pametno postupili i nikada me nisu preterano hvalili. Puštali su da to drugi čine umesto njih.
Olja : A kako je danas igrati zajedno sa suprugom ?
Aneta : Slično je i danas. Moj suprug i ja na sceni smo kolege. Volim da igram sa njim, imam poverenja u njega, znam da će mi pomoći ako treba, kao i ja njemu. Ali imam poverenja i u ostale kolege, jer su profesionalci i dobri glumci a i poznajemo se veoma dugo. Uvek mi postavljaju to pitanje :” Kako je raditi sa suprugom?” . Mislim da je to prednost. I volim što je tako.
Olja : Vaša ćerka Selena Tomašević je diplomirala na ALU , po zanimanju je kostimograf, njen rad je zapažen u predstavama Postmoderni kabare,Kidaj iz moje kuhinje, Jelena Sergejevna, Naš grad, i mnoge druge. Iako je jako mlada ona uveliko radi i izgrađuje karijeru. Da li kao “mama” imate neki vid popusta kada ćerka izrađuje kostime za vas ?
Aneta : Naša kćerka Selena nikada nije pokazivala veliko interesovanje za glumu. Crtala je od malena i vrlo brzo shvatila da više voli da oblači glumce nego da sama bude na sceni. Podržali smo je u tome jer zaista ima sve predispozicije da se bavi tim poslom. Ima talent, razmišlja pozorišno, vodi računa o detaljima a već za sobom ima dosta kostimografija, tako da se nadam i da ima svetlu budućnost. U Šapcu je imala prilike da se pokaže radeći kostime za predstave “Bajka o princu jedincu”, “Ratko i Julijana”, “Uspavana lepotica”, “Tektonika osećanja”, “Postmoderni kabare dobrog vojnika Švejka”, “Kidaj iz moje kuhinje”, “ Zima”, “Život je san”, “Mata Hari”. Radila je kostime u Beogradskom Dramskom pozorištu za predstave “Draga Jelena” i “ART”, u Bijelom Polju za predstave “Zoraj” i “Derviš i smrt”, u Tuzli predstavu “Ko se boji Virdžinije Vulf”, bila je asistent kostimografkinji Snežani Šimić za predstavu “Ženidba i udadba”u Pozorištu na Terazijama i Jeleni Stokući za predstavu “Naš grad” u novosadskom Pozorištu mladih. Kao njena mama nemam apsolutno nikakve “kredite” kod nje, nego moram da nosim ogroman jastuk kao stomak, brkove i gomilu odeće ispod koje se znojim. Ali, ne prigovaram kao što ne bih prigovarala ni drugim kostimografima.
Olja : Na šta ste najviše ponosni kada je reč o ćerkinom radu ?
Aneta : Čini me srećnom i ponosnom sve što radi, jer znam da je to uradila sama. I tu koristim iskustvo koje sam stekla na svom primeru. Puštam druge da je hvale. Moje je da je podržavam i da je volim.
Olja : Biti danas umetnik i imati ozbiljnu karijeru postala je privilegija talentovanih ljudi,kako Vi uspevate da negujete kvalitet i da igrate sa toliko ljubavi posle tolikogodina iskustva , šta održava tu ljubav prema glumi,pozorištu,umetnosti ? Kako se ljubav prema poslu čuva?
Aneta : Ne postoji recept za uspeh. Niti odgovor na pitanje: Kako postati i ostati umetnik. Postoji samo rad i posvećenost. Ključ bi mogla da bude ljubav. Prava, istinska ljubav prema poslu. Ne prema sebi u poslu. Mislim da sam privilegovana jer imam mogućnost da radim posao koji volim. Zar ne bi onda bilo neozbiljno i nezahvalno od mene da ga ne radim dovoljno dobro? Onaj ko voli svoj posao i nema utisak da radi nešto teško i naporno. Igram se evo, već 35 godina. I uživam.
Olja : Ne volite da ističite nagrade koje ste dobili ,zašto ?
Aneta : Nagrade su nešto što dođe i prođe. Pitanje trenutka. Pitanje spleta okolnosti i slučajnosti. Pa ako hoćete, pitanje ukusa onih koji te nagrade dodeljuju. Svakom mladom glumcu nagrada je podstrek da nastavi dalje. Dokaz da je na dobrom putu. Nama, starijima nagrada je dokaz da smo OSTALI na pravom putu. Da još uvek učimo i napredujemo. Ali, ne treba se oslanjati samo na nagrade. Svaka nova uloga je novi ispit, sve što uradimo položno je kritici i ocenjivanju, tako da nagrada ne znači ništa ako posle nje pomislite da znate sve i da ništa više ne treba da radite. Ne želim da nabrajam nagrade jer ne radim zbog njih. Ionako sada stoje u fijoci. Više volim da se sećam uloga.
Olja : Jednu od značajnijih nagrada ste dobili za ulogu u predstavi Kraljica smeha igrajući Ljubinku Babić, mnogi glumci kažu da je jako teško igrati u komedijama, a kada Vas gledam izgleda kao da to radite sa lakoćom. Da li se zaista uloge u komedijama spremaju drugačije i sa mnogo više truda i rada ?
Aneta : Predstava “Kraljica smeha” u kojoj se govori o velikoj glumici Ljubinki Bobić je jedna od meni najdražih. Imam čast da igram jednu od najvećih srpskih glumica svih vremena i zaista uživam u tome. Komedija je težak žanr, ma kako lako i poletno to publici izgledalo. Ništa nije teže nego nasmejati publiku a da se pritom ne preteruje. Pitanje mere je nešto što uvek imam na umu, ma šta da igram.
Olja : Uloga u seriji Sinđelići je jedna od glavnih, kako ste postali Jefimija i kako je raditi jednu dugometražnu seriju pored posla u pozorištu i rada sa decom u školi glume koju vodite sa suprugom?
Aneta : Nikada nisam imala neke velike ambicije prema filmu i televiziji. Nekako je bilo nepisano pravilo da se u filmovima i serijama pojavljuju samo beogradski, poznati glumci. Od pre nekoliko godina, sve više glumaca iz takozvane unutrašnjosti može se videti na televiziji i u filmovima i reklamama. Verovatno su ljudi koji odlučuju o ulogama shvatili koliko dobrih glumaca ima u pozorištima širom Srbije, a i publika je željna novih lica. Uloga Jefimije u seriji “Sinđelići” ponuđena mi je bez ikakvog prethodnog poziva na kasting. Rediteljka Suzana Purković, gledala je jednu našu predstavu , zapamtila me i pronašla. Sa uživanjem sam igrala Jefimiju u divnoj ekipi i sa divnim kolegama. To je bilo jedno zaista lepo iskustvo.
Olja : Nastavnicu Jefimiju gledaoci serije obožavaju , kada popularnost pomaže a kada odmaže?
Aneta : Nisam imala pojma koliko je serija “Sinđelići” popularna jer je ranije nisam gledala. Veoma malo gledam televiziju, uopšte. Ali, sada sam shvatila da “Sinđelići” imaju armiju obožavalaca ! Nisam u godinama kad bi neka “popularnost” mogla da me promeni, tako da sa neke distance gledam sebe kako se slikam sa decom na ulicama Šapca. Jako je slatko što oni pojma nemaju da ja živim u Šapcu, pa me stalno pitaju otkud ja tu, ali mi u isti mah to ostavlja i ukus gorčine. Da idu u pozorište….
Olja: Zbog posla često putujete,nekoliko puta sam Vas kontaktirala zbog ovog intervjua i svaki put ste bili na putu,koliko su putovanja naporna,koliko lepa i šta je ono šta uvek nosite sa sobom kada pakujete kofere?
Aneta : Putovanja su sastavni deo našeg posla. Predstave treba da vidi što više ljudi, zato se i prave. Nije cilj da ih gledaju samo vaši sugrađani. Šabačko pozorište zaista mnogo gostuje, svuda nas zovu i veoma smo cenjeni u pozorišnim krugovima širom zemlje. Na put sa sobom uvek nosim dobro raspoloženje i želju da se srećno vratim.
Olja : Posvećeni ste pored svega i deci, vaša predstava Inbox je započela svoj život,reakcije publike su fascinantne, da li ste očekivali da će predstava biti prihvaćena na način na koji jeste,da će ljudi u publici plakati,smejati se i buditi se?
Aneta : Ipak, ima nade za umetnost što se tiče omladine našeg grada. Ovog proleća pokrenuta je akcija : “Šabački teatarski pokret” sa ciljem da se probude dramske sekcije u osnovnim i srednjim školama našeg grada. Svi glumci našeg pozorišta dobili su po jednu školu i radili po jednu prestavu sa decom.Te predstave su prikazane početkom juna na festivalu u pozorištu. Meni je bilo izuzetno zadovoljstvo da radim sa divnom i talentovanom decom iz Škole Primenjenih Umetnosti uz svesrdnu pomoć njihove prfesorke Bojane Jovanović. Naša potpuno autorska predstava “ INBOX” pobedila je na tom festivalu. Rad sa ovom decom vratio mi je veru da ima nade.
Olja : Predstava Rubište u režiji Kokana Mladenovića izvedena je samo jednom 23 maja ove godine tj bila je i repriza 25 maja,kada ljubitelji vašeg rada mogu da je očekuju na repertoaru ?
Aneta : Prvog oktobra počinje nova pozorišna sezona, tradicionalnom revijom : ”Teatar na pravom putu”. Otvoriće je naša najnovija predstava “Rubište” u režiji Kokana Mladenovića.
Olja : Pored svega šta ste do sada uradili a uradili ste mnogo vi ste bili inicijator i pokretač akcije Šabac na dobrom glasu , šta ste sve uradili u okviru navedenog projekta i čime se sve Maska bavi pored glume?
Aneta : 2002godine nastala je Scena Maska, koju smo osnovali moj suprug Ivan i ja u jednom čudnom periodu šabačkog pozorišta, koje je odjednom, posle niza uspešnih godina nekako posustalo. Tada smo odlučili da ne gubimo vreme, pa smo pokrenuli sopstvenu scenu. Koncept scene Maska se uglavnom oslanja na autorske projekte, ali izuzetno vodimo računa o kvalitetu predstava. Predstave “Klara, dogodilo se nešto neočekivano”,”Nušićev optimalan broj ” , “Kraljica smeha”. “Zoran Radmilović” još uvek se igraju i u zemlji i inostranstvu i nagrađivane su mnogo puta. Pre nekoliko godina osnovali smo i studio glume “Klub mladih talenata scena Maska” u kome okupljamo starije osnovce i srednjoškolce.
Olja : Tekstove na mom blogu čita veliki broj dece sa kojima sam se upoznala tokom svog rada, šta bi ste za sam kraj ovog intervjua rekli deci koja žele da se bave glumom, šta je ono najvažnije da znaju a šta je ono najvažnije da imaju da bi uopšte mogli jednog dana da igraju u pozorištu?
Aneta : Šta bih rekla mladima koji žele da se bave glumom? Pa recimo, da moraju to zaista da vole! Da vole toliko, da bi se zbog probe i predsatve odrekli i utakmice i izlaska sa prijateljima i ljubavnog sastanka. Da se ne stide svojih emocija koje će kao glumci pokazivati pred punom salom. Da budu spremni na kritiku i pohvalu, a da ih ni jedno ni drugo ne poljulja. Da zaborave na sujetu i da neguju plemenitost. Pozorište nije mesto za pokazivanje već za doživljavanje nečeg istinitog i dubokog. U pozorištu nema mesta za razmažene, hirovite i sebične. Pozorište je igra bez koje bi život bio prazan. Pozorište je uvek bilo na ivici između stvarnosti i sna, zato je čarobno! Zato glumci nikada nisu dovoljno stari da prestanu da se igraju.