Neprijatelj mog’ neprijatelja je moj prijatelj
Ako pogledamo unazad, zadnje četiri godine obilježili su: protesti za JMBG, koji nije bio omogućen zakonom za novorođene bebe, protesti protiv naše vlasti, koji su završili paljenjem zgrada vlade, poplave u julu ove godine, gdje naša vlada još uvijek nije uspjela rekontruisati nanesenu štetu, nesprovođenje presude Sejdić- Finci, otkrivanje masovnih (i većinom nezasluženih) plata državnih službenika, protesti bespravno otpuštenih radnika naših bivših tvornica, sraman broj ljudi na birou, prvo mjesto među korumpiranim zemljama u regionu… a vjerovatno je suvišno nabrajati dalje, jer je spisak uistinu dugačak. Izbori održani u oktobru prošle godine dali su nam nadu u bolje sutra i da će na vlast doći neko ko će popraviti situaciju i štetu, nastalu u posljednih 20 godina. Izbori su prošli, vlast je izabrana, no, pitanje je koliko su izabrane stranke zaista bile pravi izbor i do kada će se vlast uspjeti konstituisati?
Ako počnemo sa predizbornom kampanjom, možemo slobodno reći, da su to bile kampanje stranaka u kome su obećavana hapšenja kriminalaca i gdje su optužbe “frcale” na razne strane između stranaka, članova, a posebno njihovih lidera. Rijetko koja stranka nije igrala na kartu “nacionalnog ključa”, te su čak pozivali glasače iste nacionalne pripadnosti da glasaju za njih. Njihovi programi se nisu mnogo razlikovali od onih prethodnih godina. No, građanima je trebao dokaz ko je koliko uradio i dobili su ga, u obliku Istinomjera. On je pokazao da su vladajuće stranke u protekle četiri godine ispunile samo 3% svojih obećanja!
Izlaznost na izborima je malo veća od 50% (54, 47%). Već prvih dana nakon izbora pojavili su se kritičari, koji su glasno komentarisali da su pogrešni ljudi ponovo izabrani. No, obično su ti najglasniji kritičari oni koji nisu ni glasali. Ne možete na izbornu nedjelju “piti kafu, kupovati voće na tržnici, spavati”, a ne odvojiti pet minuta bar jednom u četiri godine, da promjenite situaciju u državi. Pasivnost nikada nije rješenje, ma kako loše bilo. Sa druge strane, ljudi koji su učestvovali u izbornom glasanju, vjeruju u promjene, u bolje sutra i tih malo više od polovine, izabrali su svoje lidere i stranke da ih vode u to bolje sutra. Tu nastaje drugi problem: koalicije. Da li smo baš ove ljude birali da nas vode? Nismo računali da će neprijatelji postati prijatelji i preći na drugu stranu, protiv koje su se, navodno, borili. Uz pomoć novih koalicija, na vlast dolaze čak i gubitnici izbora. Najbolji primjer za to je (za sada) Željka Cvijanović, koja je izgubila svoj mandat, no, uz pomoć koalicije novo- stari predsjednik Republike Srpske ju je izabrao za mandatara vlade Republike Srpske. Političari su izgubili, no, postali su združivanjem pobjednici, mimo pravila igre. Kako kažemo u fudbalu, igrači su izgleda, zamjenili svoje dresove sa suprotnim ekipama i to usred jedne dobre, kvalitetne utakmice. Ne kaže se bez razloga: “Neprijatelj mog’ neprijatelja je moj prijatelj”. Možemo li ih kriviti? Jesu iznevjerili svoje kolege, ali najviše svoje glasače. Jer, ovome narodu ostaje da čeka, kao i uvijek. Čekaju radnici “Aide” na svoje zaostale plate, radnici propalih tvornica u raznim našim gradovima, čeka onih 56.000 nezaposlenih na birou (44%) na obećana radna mjesta, čekamo ulazak u NATO i Evropsku Uniju, kao i evropski standard života i evropske plate… čekamo da vidimo da li će izabrane stranke i sva tri predsjednika riješiti barem neke od problema nakupljenih u posljednjih 20 godina ili ćemo čekati još četiri godine da ih kaznimo za ove godine ili ćemo, kao po navici, vratiti se istima. Barem znamo šta da očekujemo.
“Za konkurs”