Etimološko značenje pojma Persona dovodimo u vezu sa maskama koje su nosili antički glumci, a koje su zrcalile različita raspoloženja na sceni. One su, prije svega, omogućavale jednom glumcu da utjelovi više različitih uloga (likova). U Jungovoj teoriji, najprostije kazano, Persona pretpostavlja masku kolektivne psihe koja (metodom trojanskog konja) involvirana u individuum isti obmanjuje i fokusira se na re/kreiranje „onih identiteta (ličnosti) i/li uloga“, kroz koje ona, u ime svojih vrijednosti (i/li ciljeva), progovara.
Ali, maybe you would be better if you allowed yourself to be what you are! (Persona by I. Bergman)
Iza povelike hrpetine naslaganih prevelikih ženskih mantila i muških pantalona iz osamdesetih godina, u najboljem dućanu rabljenih proizvoda istočno od Doboja, moja mati jedva prepoznaje poznato lice:
„Otkud ti, Radojka, ovdje?“
„Pa, eto, došla sa kćerkom da obnovim garderobu“ – odgovara ona sa smiješkom, pokazujući na djevojku plave kose u kutu gdje su izložene haljine.
Dalje slijedi uobičajen razgovor ex-jugoslavenskih školskih drugarica, koji ni po čemu nije važan osim što je cijelo vrijeme zaogrnut plaštom srama što su se baš, eto, poslije trideset godina morale sresti u dućanu polovnih stvari. I uglavnom, taj osjećaj stida koji provocira pomen korištenih odbačenih stvari, asocirajući na neimaštinu, jest osjećaj koji u našem (o, kako radosnom!) društvu redovno implicira na neuspjeh i finansijsku situaciju onoga ko kupuje po polovnim prodavnicama, a koji je kao takav nusprodukt šačice konformistički intonirane ratnoprofiterske (kvazi)elite, koja, prije svega, demonstrira (i referira na) mogućnost kastinski zasnovane stroge društvene hijerarhije autoriteta i ujecaja, gdje je besramno i beskonačno gomilanje bespotrebnih stvari iz high street radnji poželjno i, na kraju, normativno. Lifestyle i modne blogerice izložene su raznim oblicima online maltretiranja, o čemu piše i Lindsay Bottos u projektu Anonymous, dovodeći u vezu rodne uloge i anonimne komentare, no ipak na našim prostorima anonmni komentari na ovim blogovima upućuju na klasna odvajanja, gdje su (iskrene) djevojke, koje promoviraju svoj stil odijevanja, a kroz različite komade odjeće sa buvljaka, izložene zaista surovim fašističkomizoginim komentarima, ismijavanjima, a ponekad i prijetnjama, svakako onih koji se (zbog nečega) smatraju superiornijim. Takva negativna slika treći je paradoks postmoderne kulture, u kojoj je „new look“ imperativ stila i oksimoronska igra originalnosti. Nažalost, nisu sve djevojke kćerke ministara i ne mogu (i/li ne žele) sve na vjenčanjima da nose „ new look“ vjenčanice od 15000 eura, što je, ne tako davno, bio poklon jednog našeg dobrostojećeg ministra njegovoj kćeri.
Nema ništa, ništa sramno (ili ponižavanjuće) u činu odijevanja u odbačene, (is)korištene stvari post-potrošačkog (egoističnog i desolidariziranog) društva zapada koje tako olako odbacuje predmete za koje se izdvoji pravo malo bogatstvo (npr. na jednom buvljaku za 5 naših maraka, našla sam tri stvari: Lanvin vintage ogrlicu, Moschino non-vintage kaiš, i Versace Vintage haljinu, koje su, negdje izvan ove domovine, zajedno koštale više od 1000 funti); to isto društvo koje diktira i/li kontrolira (konzumerističku) svjetsku tržišnu pozornicu, sklapa oči nad hiljadama Afrikanaca, koji u svojim pustinjama, pod vrelim suncem i bez vode, umiru nemilice, odnosno vintage odjeća što bi bio eufemizam za second hand, otmjena je i bezvremena ukoliko je na gala priredbama (ili dodjelama Medvjeda i Oscara) nose poznate holivudske dive, i uopšte poznate žene. No, ipak second hand knjigama (bibliotekama), ili dijelovima za motorna vozila, ili cijelim motornim vozilima, ili otpadnom ogrjevu, ili second hand stanovima (kućama), ili second hand obradivim površinama, redovno smo svi skloni, i o njima čak nikad (bar ovako) i ne razmišljamo (i ne ibretimo se).
Kako tako dragocjene i skupe stvari završe na bh. pijacama pod otvorenim nebom? Jedan od najunosnijih („lakih“) poslova danas u BiH (ali i u svijetu) je uvoz i distribucija rabljene robe, koji kao mali subalterni sistem u životu održava cijeli lanac ljudi, počev od sakupljača stare robe, preko transportera do nakupaca, ljudi koji se bave reciklažama i prodavača u našim second hand radnjama. Otpadni tekstil se u većini zapadnoevropskih država odlaže u banke odjeće, koji se onda daruje beskućnicima, ali se najčešće prodaje po simboličnoj cijeni u dobrotvorne svrhe. Prema nekim procjenama samo u Europi se svake godine, prvenstveno, iz kućanstava odbaci 5 miliona tona otpadnog tekstila. Simbolična brojka!
S druge strane reupotrebe tekstila, pored ekonomskih animiraju i ekološke dobrobiti, odnosno na taj način:
„smanjuje se potreba za površinama odlagališta otpada; tekstil predstavlja osobit problem na odlagalištima budući da se sintetički proizvodi ne razlažu, dok se vuneni odjevni predmeti razlažu ali proizvode metan koji pridonosi globalnom zatopljavanju;
smanjuje se pritisak na netaknutu prirodu;
pridonosi se balansiranju ekonomije budući da se uvozi manje materijala za naše potrebe;
rezultira s manje zagađenja i uštedama energije budući da se vlaknasti materijali ne moraju transportirati izdaleka.“[i]
Najveći(e) reciklatori(ce) otpadnog tekstila u našoj zemlji su (očekivano) žene (svih generacija), poljoprivrednici/e i automehaničari. Mlade žene uglavnom prepravljaju stare stvari u nove odjevne ili funkcionalne predmete gdje, recimo, od starih kožnih suknji ili jakni šijemo torbe, cekere, nakit od platna, etc; starije žene, nene i bake, vole da pore (mjesto koktela od Lexiliuma, Valerijana ili Bosaurina!) stare vunene džempere i od njih pletu pape, čarape, rukavice, kape, pulovere, ponjave, prekrivače; poljoprivrednici sjeckaju demode košulje u trake koje služe za povez rasade u razvoju, ili mladih sadnica voća; automehaničari staru pamučnu robu koriste kao krpe u razne svrhe.
Ipak, svijest o recikliranju tekstila u našoj zemlji postoji u tragovima zlata u našim tijelima (doduše, možda bismo sve što imamo mogli reciklirati u jednom danu u nekoj većoj fabrci!) osobito što se na sve ovo ne gleda iz nekog pozitivnog (za primjer!) ugla, naprotiv. Raja u BiH svikla je da se filtrira kroz andrićevsku mješalicu filozofije patnje, odnosno ta dogmatska potreba da za patnju bivamo nagrađeni (između ostaloga, na način da se s vremena na vrijeme „počastimo“ precjenjenim komadima odjeće ili bajoslovnim skupim foteljama, koje su ipak samo fotelje…) stimulira psihu u smjeru od ikakvih kritičko-konstruktivnih opcija.