– Teško nam je, šćeri. Ibro ne može više ni u polju raditi otkad mu je traktor prignječio nogu. Trijesttri marke dobije na ime toga, izganj'o mu naš komšija Meho. Fala mu, đečuo, đenečuo. Ova nesretnica (pokazuje prstom na mlađu ženu koja je razvijala jufke za pite) se vratila nedavno iz Mehurića, potjer'o je čojk. Neće, veli, nerotkinju za hanumu. Vodili smo je kod hadžinice u Prusac da joj namjesti maternicu. Rekla nam je hadžinica da joj je maternica visoko, i još previše ulijevo otišla. Napomenula nas je da su joj svejedno šanse da zanese samo dvajstri posto. Molili smo Allaha dželešanu da joj podari potomka, ali eto… Sve je ovo njegova volja. Kad nije dosad zanijela, sigurno joj takva sudba. Kasno je sada, noseća nije bila, a u januaru puni dvajstsedam.
– Ma, dajte, kako kasno. Pa mnoge žene i kasnije zatrudne…
– Kasno, kasno, šćeri. Znam ja šta govorim. Ne bi bilo kasno da je već bila noseća dva-tri puta. Proš'o voz. Onaj njen je već priveo sebi novu hanumu iz Mudrika. Moj Ibro nije im'o srca da joj kaže da se ne vraća; veli da će bit i za nju nekad nafake. Malo ih ima tako dobrog babu.
– Pa… Dobro… Ipak Vam je to kćerka. Nije jedina koja iza sebe ima neuspješan brak…
– Nije, ali vi iz čaršije to ne razumijete. Na selu su drukčija pravila. Ako ćemo pravo, ni u čaršiji ne prolaze dobro raspušćenice… Sad je ‘vako kako je. Lakše bi bilo da Ibro more radit. Selvir , ovaj najstariji je u Italiji i on nam pošalje nešto para. Da ne voli popit, posl'o bi još više. Ibro se ljuti na njega zbog tog, ali Selver se odmetn'o otkad je otiš'o. Ibri čir proradi svaki put kad ovaj dođe. Kupi poderane farmerice od sedamdeset eura i napuše se k'o da ga nismo ja i Ibro izrodili… (pali zamotan duhan i povuče dim) Bolje da babi dadne makar za cigara i sode bikarbone mjesto da tolko plaća poderane framerice. Znam ja šta je moda, ali ne more se modirat preko mojih i babinih leđa. Mevzudin sad završava zanat za bravara pa će ga komšija Meho probat zaposlit kod onih Talijana u Jajcu. E, ako uspije, ne treba mi više ništa.
– A, taj komšija Meho kojeg spominjete… On je neki važan čovjek?
– Uuuuuu, Mehu ti mnogi ne vole u selu, ali je dobar prema nama. Sad ti kažem; za sto maraka izganj'o Ibri primanja zbog noge. Naš'o nam hadžinicu u Pruscu koja liječi jalovost; to nam ništa nije naplatio. S naćelnikom je dobar jaran. Prije tri godine je sredio da nam naćelnik metne stubove i da imamo rasvjetu u selu.
– Lijepo. Znači, sada imate rasvjetu?
– Nemamo. Polako. Sabura, šćeri, sabura. Biće i rasvjeta. Nije nam ni to mor'o dat naš naćelnik, a dao nam…
– Pa dobro… Nije baš dao. Ne plaća on to iz vlastitog džepa. To je budžet općine, javni novac. Ne bih se baš složila da načelnik baš dobro radi svoj posao. Pogledajte kakvo je Jajce. Skoro 10 milijuna maraka je proračun, a grad izgleda kao da je jučer rat stao. Sela nemaju vodu, gradske ulice se pokrpaju pred svake izbore, broj stanovnika je svakim danom sve manji i manji…
– E, jesi ti došla meni politiku pričat ili nas popisati. Dodaj mi, Merima onaj papirić! (mlađa djevojka ostavlja jufke, trči do kredenca i nosi papirić). Piši, mlada: Bošnjak, musliman, bosanski!