Dijete spava naslonjene glave na majčino rame, a ona s njim nema gdje da sjedne. Gleda oko sebe, nenametljivo, tražeći slobodno mjesto. Rijetki su je pogledali od onih što sjede. Oni koji ne sjede gledali su usnulo dijete osmjehujući se jer je valjda sladak u njihovim očima. Šta li je u tim trenutcima majka mislila? Da li je psovala državu, mentalitet ljudi kojem i ona na kraju krajeva pripada? Da li je situaciju, u kojoj se našla, primila kao kaznu jer ona nije ustala nekome kad je bila mlađa? Ne vjerujem. To su sve moje neke percepcije. Možda nije mislila ni na šta osim na to da se dijete ne probudi i da ostane mirna. Kad se činilo da će stajati do svog odredišta jedna je gospođa od nekih 70-tak godina ustala i rekla majci da sjedne. uz kimanje glavom kao znakom zahvalnosti polako je sjela pazeći da se dijete ne probudi. Opet su neki pogledavali sa smješkom u usnulog dječaka kojem ne bi možda bilo do smijeha.
A ostali?!
Slušalice na ušima, oči na mobitelima i ništa drugo.