Imam veliku sreću da se u mojoj blizini nalazi par mališana uzrasta 9, 10 i 11 godina. Njihove govorancije i pritužbe su me svakodnevno uveseljavale sve dok nisam pogledala u udžbenike i vidjela šta se sve servira njihovim glavicama kao osnovno štivo, a kakve se elementarne stvari podvode pod neobavezne. Zašto bi jedno devetogodišnje dijete trebalo da zanima koja je skraćenica organizacije Ujeninjenih nacija? Naše podneblje je izgleda karakteristično po tome da se opterećujemo i zanimamo nepotrebnim stvarima i podacima, a da one fundamentalne marginalizujemo. Kao što sam i navela u jednom od tekstova tezu o ŠIRENJU VIDIKA U SVRHU NEKASKANJA ZA MODERNIM SVIJETOM, sad je i još jednom po ko zna koji put praktično potvrđujem. Svi tražimo krivca u visokom obrazovanju, a ne vidimo da nam je temelj već odavno propao. Ovdašnja djeca znaju da definišu šta znači riječ GENERALNO, ANDROID ili INSTALIRATI a ne znaju u kojoj opštini žive, niti kako se zove banjalučka tvrđava. Možda zaostajem, a možda i ne znam odrediti prioritete ali dozvoliću sebi bar da iskažem mišljenje i stav. Ova situacija me podsjetila na jednu emisiju u kojoj je grupa ispitanika imala zadatak da posmatra košarkaša koji je kako bi žargonski rekli titrao loptom i da izbroji broj udaraca od pod. Kada su ih kasnije pitali da li su primjetili nešto čudno, 90 % ispitanika je reklo da ne. Kada je snimak vraćen jasno se vidjelo da je prošao čovjek prerušen u gorilu. To je taj metod zaokupljanja pažnje “bitnijim stvarima”. Izgleda da se i kretaori ovdašnjeg obrazovnog sistema kao i cjelokupne politike rukovode ovim principom. Servirate krupnu stvar od velikog značaja, zaokupite pažnju i “gorile” vam promaknu ispred očiju. Na taj način kreirate situaciju u kojoj isključivo vi ubirete plod dok vam u društvu pušta klice i razvija se jedan veliki mediokritet.Možda je i cilj ovih naših neimenovanih da nam od malih nogu čudovišta promiču ispred očiju ili je okolo bliže?
*za konkurs