Po definiciji u Wikipediji, održivost je sposobnost održavanja ravnoteže određenih procesa ili stanja u nekom sistemu. Tamo se posebno naglašava, da je održivost potencijal za dugoročno održavanje blagostanja koje ovisi o blagostanju prirodnog svijeta i odgovornoj upotrebi prirodnih resursa.
Postoje znači prirodni resursi. Zatim, postoji sistem eksploatacije, i na kraju čovjek (i ljudsko društvo) kao potrošač.
Priroda ima ogromne resurse i ima u sebi ugradjenu sposobnost nadoknade potrošenih resursa. Ona smatra čovjeka djelom sebe, djelom velike porodice, tako da ne može djelovati protiv njegovog interesa, kao što majka nemože djelovati protiv djeteta. (u zdravom stanju duha)
Čovjek ima mogućnost da živi u ritmu održivosti (= u skladu sa zakonima prirode), ali može i da se udalji od tog prirodnog ritma i jednistva sa prirodom, i da tako stvori društvo zasnovano na ne-prirodnim shvatanjima i principima, kao što su konzumizam i njegovo sv. trojstvo (u se, na se i poda se)
Osnovne karakteristike čovjeka ili društva okrenutih protiv prirode su oholost i sebičnost, a njegove posebne sposobonosti su diplomatija i licemjerje. Demokratija je prirodna posljedica tog društvenog razvoja, a neoliberalizam je posljednja epizoda te priče, prije nego što priroda ponovno uspostavi ravnotežu po principu održivosti.
Pojedinci ili djelovi društva mogu svjesno da prate i sudjeluju u tome procesu tranzicije, ali isto tako mogu tvrdoglavo da se drže svega uobičajnoga.
Pametnijima je jasno. Važna pitanja nisu više: Da li i kada BiH ulazi u EU, već, šta je to prirodna i socijalna održivost i kako je ostvariti na lokalnom nivou, učeći u globalnoj školi?