Sarajevo nas pozdravlja suncem, uprkos najavama o niskim temperaturama. Debele zimske jakne ne trebaju nam više! Polako se probijamo kroz saobraćajnu gužvu ka gradskom centru. Prolazimo pored Holiday Inn hotela, iz kog su novinari izvještavali u toku rata, i krećemo bliže ka staklenim zdanjima i nekim oronulim zgradama. Posebnu nam pažnju privlače brojne rupe od metaka, primjetne gotovo na svakoj fasadi. Iako nekad zažbukane one su i dalje vidljive, kao neke ružne ospice. Kako li je kada čovjek biva ovako podsjećan na rat na dnevnoj bazi pitamo se?
Ostali članovi grupe polako se, jedan za drugim, smještaju u hostel. Čim smo se svi ispozdravljali krećemo sa našim prilično popunjenim programom. Isplanirali smo mnogo susreta sa aktivistima i aktivistkinjama, nevladinim i međunarodnim organizacijama. Njihova predviđanja generalno su prilično pesimistična. Šta će dalje biti sa BiH? Koja su moguća rješenja za ovu bezizlaznu situaciju? Odgovori se kreću uglavnom od ideja za drukčijom federalizacijom i potpunim ukidanjem entiteta ka prijedlozima za izmjenama državnog ustava.
Svima je teško dati neka pozitivna predviđanja. Prisjećanje na proteste proteklih godina takođe je prilično tmurno. Najveći broj naših sagovornika_ca kaže kako se ništa nije promijenilo. Aktivisti_kinje i NVO-i međusobno su posvađani, često na nekim vrlo ličnim osnovama. Saradnja sa političarima? Ne dolazi u obzir, kažu nam neki_e od njih. Direktno demokratsko učešće je veoma poželjno ali dosada se pokazalo kao haotično i bez rezultata. Plenumi su se u jednom trenutku pretvorili u ništa drugo do mjesta na kojima se glasno iskazuju lične želje i nadanja.
Nasuprot tome nacionalističke stranke prilično su ujedinjene — one su te koje cijelo vrijeme profitiraju od ovakvog stanja stvari. Na kraju susreta svi imamo utisak da za BiH nema nade. Apatija i pasivnost koje navodno vladaju zemljom kao da su uspjele uticati i na nas. Kao da cijeli grad, ustvari cijela zemlja pati od neviđene glavobolje a neku tabletu u ovom trenutku bismo rado i sami popili.
No uprkos svemu ima onih koje ova trajna migrena ne uspijeva omesti u njihovim zamislima. Oni_e osmišljavaju projekte za omladinu, organizuju kampove mladih i omogućuju međuetničku saradnju. Oni_e organizuju radionice i obuku za policajce o LGBT pravima, promovišu prava žena u udaljenijim i manjim zajednicama BiH. Oni_e grade mreže podrške i saradnje sa drugim aktivistima i ne dopuštaju da ih se kod političkog odlučivanja izgubi iz vida. Dok god ne odustanu i oni_e i dok god imaju snage za dalje, ova zemlja moraće naprijed. Ponovni povratak u totalno nasilje, od čega već godinama najviše strahuje međunarodna zajednica, nije se desio. Iako mnogima prepreka da se pokrenu, mladi ljudi sa kojima smo se sreli ne žele biti paralisani strahom od nasilja. Prestanak sukoba u BiH ne smije biti viđen kao najveći uspjeh ove zemlje i oni_e na tome rade svakodnevno.
Anna Emil und Nastasja Ilgenstein
Originalni tekst na njemačkom ovdje
*Anna i Nastasja su dio grupe stipendista Heinrich Boell fondacije koji su od 21. do 29. marta na studijskom putovanju u BiH. Tema putovanja su nedavni protesti i pozicija mladih a osim u Sarajevu sa aktivistkinjama i aktivistima susrešće se i razgovarati i u Tuzli, Banjoj Luci i Prijedoru.