Svakom se dešava da zakasni. Posebno ako se pouzdaš u sarajevski javni prevoz. Čak i onda kad računaš s tim da će autobus na liniji 16b zakasniti 20 minuta, jer ništa čudno da se autobus i ne pojavi. Srećom, krenula si dosta ranije, pa imaš vremena požuriti pješke do tramvaja, no udes je na semaforu, izlaziš iz tramvaja, sad već nervozno pogledavajući na sat, nastavljaš pješke, ubrzavaš korak kroz park, znojiš se, uzela si zamah da potrčiš, ali uviđaš da nisi sama, za tobom je krenuo i čopor ofucanih, izgladnjelih pasa. Ne znaš je li idu za tobom što si im sumnjiva, ili prosto idu u istom smjeru, pa se osvrćeš obazrivo nastojeći da ne uspostaviš ni s jednim od njih kontakt očima, da ne privlačiš dodatnu pažnju, istovremeno pripremajući se na neki glupavi kez i odbranu tepanjem “cuki, cuki”. Oblijeva te sto hladnih i vrućih znojeva, ali ne usporavaš korak. Pretrčavaš pješački, i vozaču koji trubi jer prelaziš na crveno, nezgrapno se izvinjavaš slijeganjem ramena i pokazujući na svoj sat. Misliš “kud baš ove cipele da obujem”, a nemaš kad da sjedneš tu na klupicu, da zalijepiš flaster, izdržat ćeš još malo, pa kasnije. Konačno stižeš na mjesto dogovora, bacaš pogled na sat na Katedrali – kasniš 5 minuta, možda 6 ako pogledaš na mobitel. Kasniš. A mrziš kad kasniš, kad nekome kasniš. Neugodno ti je, izvinjavaš se, onako oznojena i nažuljana, sve objašnjavajući u detalje zbog čega si zakasnila (kao da ti sagovornik drugačije ne bi ni povjerovao). Naravno, pod uslovom da se u tom trenutku imaš kome izviniti, da se taj neko pojavio na vrijeme.
A ima tih ljudi koji se nikad ne pojave na vrijeme. Nikad. I uvijek, ama baš uvijek, ako im uopšte naumpadne da se izvine, jer vide tvoje namršteno lice, imaju izgovor kojeg se uopšte ne stide. Jer, njihovo kašnjenje nikad nije do njih samih, već do nekakvog, eto, spleta okolnosti. Gledaš drugaricu koja se primiče laganim korakom, napirlitana, nasmijana i iz široke palete opravdanja nonšalantno izvlači: “sušila sam kosu, neću valjda mokre glave van?” ili “svratila sam do banke samo da platim račun, morala sam stati u red, možeš mislit, radi im samo jedan šalter” ili “presvukla sam se deset puta, nisam znala šta ću obuć” i slično. Ako te ne zadovolji objašnjenje, onda je do tebe, jer ne razumiješ, ili si sitničava, a i šta je 20 minuta gore-dole, pa makar i svaki put, i zašto uostalom kvariš izlazak svojim neraspoloženjem?
E takve ljude koji manjak poštovanja prema drugom nadoknađuju viškom samopouzdanja – zaobilazim. I to, trudim se, na vrijeme.