Svi smo mi dobri. Neko manje, neko više, ali svi volimo da vjerujemo da smo dobri taman koliko treba. Dobrota po mjeri savjesti svakog od nas. A i valja ponekad biti dobar, dati nešto od sebe, bar zbog sevapa.
Učili su nas da se “dobro dobrim vraća”, al ima i onih, kobiva pametnijih, s drugačijim iskustvom. Ima tako, među nama, onih koji slijede krilaticu “dobar je isto što i budala”, a biti budala kod nas je nešto ko sramota, osim ako toga nisi svjestan, pa se budalaštinama svojim još i dičiš. Ja, na primjer, ne znam šta to tačno znači biti budala, ali oni garant znaju.
A ima i onih koji bi rado pomogli drugom da im i samima ne fali štošta, a nešto vazda fali, te fasada za vikendicu, te novo auto, te ajfon, te dječija bicikla…ama, troškovima nikad kraja. A među njima ima i takvih koji naglas pričaju kako bi oni stvarno pomogli svima i u familiji i u komšiluku, od srca velikog ko kuća, samo kad bi, kamo sreće, dobili glavni zgoditak na lotu. Jedan od njih bi, kune se, bratu i njegovoj porodici kupio kakav stančić da se ne seljakaju stalno ko podstanari, sestrični bi kupio klavir i upisao je u muzičku školu kad već ima toliku želju, roditelje bi poslao u Pariz (možda se njima i ne ide, al nek vide malo svijeta), komšiji bi kupio drva za zimu, i da sad ne nabrajam sve, podug je to spisak šarenih laža u koje je i sam sklon iskreno vjerovati. Elem, desi se tako ta sreća, pa taj neko osvoji glavni zgoditak na lotu. Sjeti se on svojih obećanja, no, ispostavi se da glavni zgoditak i nije tako velik, a i ma koliki da je, teško ga je dijelit, a oni kojima bi pomogao i nisu baš to zaslužili. Obično se ispostavi da je ta familija obična gomila nezahvalnika kojoj kad pružiš prst, ona hoće ruku. Nije lako biti dobar.
Među dobrima ima i onih koji za svako učinjeno dobro očekuju bezgraničnu zahvalnost. Bezgraničnu i doživotnu. Ne možeš ti biti toliko zahvalan, koliko ti on može prigovarati.
A ima i onih koji vole da ih drugi vide kad daju. Kažu da je “ruka koja daje uvijek iznad ruke koja prima”, pa nek se zna ko je iznad, ko je ispod.
A ima i onih koji žutim sitnišem koji nježno spuste u ruku prosjakinje uvjeravaju sebe da su zbog toga dobri, peru savjest, jeftino. Dobrota na žeton.
No, ima i jedna čudna sorta dobrih. To su oni koji “daju desnom da ne vidi lijeva”, oni koji misle da je “davanje privilegija, a ne obaveza”. E takvi nikad ne smatraju sebe – dovoljno dobrim.