Piše: Haris Ćutahija
Neki dan direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH izjavi da je u Bosni i Hercegovini trenutno nezaposleno 435.260 osoba i da je to historijski minimum. To me nagna na razmišljanje o ulozi svih tih silnih agencija, zavoda, službi i biroa za zapošljavanje. Kako je to stvarno ozbiljna tema, red je da počnemo vicem.
Dakle, zove Mujo biro za zapošljavanje.
– Biro za zapošljavanje, izvolite.
– Dobar dan, ovdje Mujo. Zovem da vidim ima li kakvog posla za mene.
– A da, vi ste fakultetski obrazovani, mada nemate staža. Poznajete dva strana jezika, a završili ste i IT akademiju.
– Da, da.
– Pa, gospodine, imamo za vas jednu direktorsku poziciju. Plata je 5000 maraka, imate sekretaricu, službeno auto sa vozačem, regres i topli obrok. I kao bonus, dodat ćemo vam i plaćen odmor na Maldivima.
– Gospođo, ne budite neozbiljni.
– Ko je prvi počeo??
Biro za zapošljavanje (jedinstveni termin za sve ove službe) zadnjih trideset godina je predmet kojekakvih šega, šala i pošalica. A, gdje neće biti.
Odete tamo jednom u dva mjeseca jer vas muka natjera. Dočeka vas vremešna gospođa (u daljem tekstu: baba) koja se nije nasmijala od cazinske bune i nalijepi vas jer kasnite dva dana. Otvori vašu radnu knjižicu koja formu nije promijenila od Titovog sudbonosnog "ne" Staljinu, sažaljivo odmahne glavom i kolegici/vršnjakinji sa šaltera pored tužno deklamuje: "vidi, magistar". Spuca onim pečatom začuđujućom snagom i tim zvukom vam skrati život za mjesec i po. Skupljate svoje dokumente i smjerno propuštate sljedećeg nesretnika.
Ne sjećam se da sam ikada ikoga sreo ko je sretan, ili barem indifirentan, jer ide na biro. Svi su, u najboljem slučaju, kenjkavi. Zašto je to tako?
Pa, formalni osnovni razlog postojanja te službe je da vam pomogne da nađete posao. E sad, nije da se to nikad nije desilo, ali to su poslovi gdje je plata do 500 maraka, pa direktor nema obraza tu zaposliti sestrinog malog, i/li su u pitanju teški fizički poslovi koje niko neće da radi. Sjećam se kada je jedna velika pekara u mojoj općini otvarala poslovnicu i preko biroa su tražili radnike i niko nije htio raditi. Vlasnik pekare je izjavio kako je to zato što je njegova pekara iz drugog entiteta, ali se ispostavilo da je stvarni razlog plata – 450 maraka, ako se dobro sjećam. Istina je da se svi javljaju na biro da ne bi izgubili zdravstveno osiguranje ili pravo na kupovinu GRAS-ovog kupona od 12 maraka, na kojem stoji veliko N. Neradnik, valjda.
Ova ustanova, koja neodoljivo podsjeća na Kafkin "Proces", divan je primjer naše neefektne, glomazne i paradoksalne administracije. U svakoj općini u Bosni i Hercegovini iz budžeta se isplaćuju plate za nekih 5-6 radnika biroa čija je osnovna uloga da bilježe nezaposlene osobe koje se javljaju u određenim intervalima, da ih skidaju sa evidencije ukoliko se ne jave ili se zaposle u međuvremenu i sporadično izdaju potvrde da ste na njihovom spisku. Tu su naravno i režije, zakupnina prostora, itd.
Kad racionalno razmislimo, posao vođenja baze podataka umjesto postojećih legija uposlenika može raditi deset informatički pismenih ljudi sa dva računara i pristojnim serverom, uz uvođenje uvezanog elektronskog sistema evidencije iz kojeg izlazite u trenutku kad nađete posao ili permanentno napustite državu.
Ali, ne lezi vraže, direktori ovih službi i stranačke figure su uvijek spremni opravdati njihovo postojanje, pa vješto žongliraju statistikom. Uvijek prikazuju statistiku o smanjenju broja nezaposlenih. Međutim, broj nezaposlenih osoba i broj onih koji su na evidenciji nezaposlenih osoba se bitno razlikuju, jer ljude skidaju sa evidencije nezaposlenih zbog odlaska u inostranstvo, zbog nejavljanja i cijele lepeze tehnikalija. Umjesto toga, treba analizirati statistiku o zaposlenosti – koliko je radnih mjesta otvoreno i to će nam prikazati stvarno stanje.
Praktično, iseljavanje mladih (koje je osnovni razlog smanjenja broja evidentiranih nezaposlenih) prikazuje se kao uspjeh vlasti i to se koristi kao argument na izborima, a samo kod nas se političari hvale sivom ekonomijom – pa predsjednik jedne od većih stranaka u BiH kaže da je zapošljavanje na uzlaznoj putanji, samo se to ne vidi toliko jer imamo veliki broj neprijavljenih radnika.
Šta možemo uraditi? Možemo insistirati na podacima o efikasnosti službi za zapošljavanje. Možemo insistirati na modernizaciji usluge. I na kraju, insistirati na pružanju usluge. Da nam pomognu naći posao, da programi zapošljavanja ne budu rezervisani za stranačke podmlatke i da uposlenice biroa uvježbaju osmijeh.