Okrenut ce na kisu. Osjetim po mirisu zemlje. Po svjezini u zraku. Po smradu kanalizacije sto se izlijeva u rijeku. Da. Prljav je ovo grad. Smrdi pred svaku kisu i popliva od iste. Al’ neka. To mu ne smeta da bude najljepsi.
Opet ce kisa. Spustit ce se na krovove. Pokrit ce ulice i sokake. Nebo ce se zamutiti. Ljudi ce se sklanjat’ pod strehe i u prolaze dok ne mine. Trcat ce bez kisobrana skrivajuci se pod otezalim krosnjama drveca. Mokri do koze, prizivat ce sunce i ceznuti za jos malo dodira vreline.
Da, opet ce pasti. Po ko zna koji put ovog ljeta. Osjecam, sve je blize. Prepoznam joj miris. Cujem joj sum. Samo sto nije. Opet ce pokriti moj grad. Opet ce nebo spustiti svoje sive zastore. Opet ce me cijelu prozeti.
I evo, vec pocinje sonata od kapi sto sviraju po krovu, po prozoru, po dusi. Opet muzika u mojoj sobi. Nesto lagano. Nesto kisno. K'o sto sam i sama kisna. Od suza. Od sivila. Opet slike na zamagljenom staklu. Opet prsti sto saraju rijeci neke davne sto bole k'o trn u jagodici prsta. Jer i sama sam bolna. Od sjete. Od ceznje. Od ko zna cega…
Jer navale bas tad sjecanja. I vrate se slike. I ozivi sve ono sto smatrah zakopanim. Ispliva sve ono sto smatrah potpoljenim. I sruse se zidovi koje gradih marljivoscu mrava. Koje dizah do nebesa. Do bezdana dubokog bez dna. Kamen po kamen padaju zidine tvrdjave sto digoh je u sebi. Oko sebe. Da ne vidim. I nikad vise ne osjetim bol.
Provale svom silinom brane sto dizah uzalud. Brane sto branile su bicu cijelom da drhti od pomisli na jedno lice. Da padne u zamku onog sto bjese nekad, a cini se, jos i sad, tako zivim. Branile su da u nocima dugim bez sna potonem u talase proslosti. Ipak, veceras su pale.
Jer ogole me kise. I bacam oklope. Spustam stitove. Do koze me svuku. I jos vise. I ostanem tako sama sa sobom. Sa svojim najskrivenijim ja. Sama sa svojim dubinama iz kojih ispliva na povrsinu sve ono sto je dugo bilo potisnuto. U neku staru kutiju. U neki dio srca sakriven od svega. I sav si Venecija sto tone i tone. I nema bijega dok ne prestane.
A prestat ce, znam. Razbjezat ce se oblaci. I nebo ce se zaplaviti. I sunce ce se cakliti. I smijat ce se ljudi na sirokim osuncanim ulicama. Al negdje u tebi ce i dalje zivjeti novembar u kojem ce padati i padati i padati…