Danas se baš osjećam šugavo. Ponovo svedočim nepravdi,možda i korupciji, nezakonitom umotanom u zakonito...Onda pomislim zašto ja moram biti uvijek ili dežurni svjedok ili dežurni psihoterapeut!? Zašto , k vragu i uočavam tu nepravdu i dozvolim da sve strane shvate da sam je uočila pa me poslije tuše i očekuju podršku. Naročito oštećena strana.A ja to teško podnosim, jer, čovjek koji je doživio nepravdu težak je sagovornik.Znači mu mnogo čak i ono malo što mu ljudi škrto daju odnosno što on isciganči od njih.
Prvo sam na pauzi srela čovjeka kojeg su prije nekoliko godina, moje tadašnje kolege bukvalno istjerali s posla šaljući ga u penziju,a da nije imao uslove za to. Borio se čovjek k'o lav, ali borio se sam. Sve se urotilo protiv njega.Neki i nisu protiv njega,ali nisu ni za njega. Čisto iz preventive jer je postao neprijatelj br. 1. Sad čeka da za svu tu pretrpljenu bol naplati nekih100.000,00 KM. I neka naplati.
Drugi je mlad, obrazovan, pametan čovjek koji je izvisio na konkursu koji je naštiman za šefovu štićenicu.Znate ono kad svi vidimo nešto, ali nas ubijede da ne vjerujemo svojim očima i svom umu nego nekom i nečem drugom. E, takav je slučaj bio i u ovom slučaju. Svi smo vidjeli „štelu“ (mrzim ovu riječ!O kako je mrzim!), ali...Sve je tako upakovano i režirano da ti pamet stane.
Zaboravih napomenuti: u oba slučaja režiseri su isti.
Čovjek iz prvog slučaja se susreo s tim na kraju karijere.Čovjek iz drugog slučaja i prije početka karijere. Oba razočarana, oba poluuništena. A režiseri nedodirljivi. I šta sad? Ništa.Ujeo vuk kenjca što bi rekli Hercegovci.
