Da sam ja netko…
***
1971.(Prije rođenja)
”Ne bi ljudi život proklinjali, da sam ja netko..”
Indexi.
***
1995.(Prije rođenja)
Dobri, stari Davorin, dobre osamdesete, reći će mnoge generacije.
Ja ću, doduše, pripadati onoj pomalo kastriranoj generaciji devedesetih koja će ostati uskraćena za vremena kada se moglo biti ‘netko’, kada se moglo biti pošten, a ipak biti ‘netko’.
Mi, devedesete, ostat ćemo uskraćeni za kulturu, za život prije nas, na neka lijepa događanja.
Kada dođemo mi, devedeseta generacija, biće krvi i boli.
***
1996.(Rođenje)
Osjećam se kao da sam se probudio iz nekog sna, sna koji je trajao predugo.. i kao da me probudila tutnjava topova, urlici nekih nepoznatih, meni dalekih ljudi. Kao da je san postao strašan, nebo je bilo sivo, nije bilo plavetnila.
I da, prenuo sam se iz tog sna i zatekao porušene zgrade, šumama su odjekivali urlici stranih ljudi i nebo nije bilo plavo, bilo je crno.
Probudio sam se nakon strašnih, nemilih događaja, probudio sam se nakon neke tamne oluje koja je potopila sve brodove, ostavila u moru za sobom mnoge poruke u bocama,
probudio sam se nakon nečeg užasnog.
***
1997.(Godina dana nakon rođenja)
Sve je tako pusto oko mene. Mnoge stvari ne shvaćam, ne shvaćam kletve, prazne poglede, neke čudne rupe po zgradama, kuće bez krovova. Sve je kao kroz maglu, sve je nekako nestvarno, imaginarno.
***
2006.(Deset godina nakon rođenja)
Otac je sav u nekoj žurbi. Rano jutrom brzo oblači kaput i izlazi iz kuće.
Vraća se kući tek pred mrak sa nekim čudnim osmijehom, sa hljebom u ruci.
Babo i mama cijelo vrijeme pričaju, čujem ih iz pritajka, o nekom boljem vremenu, pričaju o tome kako će sve ovo proći, da je prošlo i gore, da će doći bolji dani.
Spominju neki posao.
Ne razumijem o čemu je razgovor.
– Uf, moja drvena puškica je već slaba, trebao bih do dede da mi napravi novu.
***
2014.(Osamnaest godina nakon rođenja)
Stvari nisu više nejasne.
Užasne su.
Odrastanje je donijelo očekivano, donijelo je shvatanje svih onih nepoznatih stvari.
Postalo je jasno otkud rupe u zgradama, razumljive su kletve, shvatio sam otkud prazni pogledi u očima onih ljudi.
Desio se rat. Nešto meni nepojmivo se desilo prije nego sam došao na ovaj svijet.
Otud ovakvo s(r)tanje.
Trebalo je osamnaest godina da shvatim razgovor mati i oca, onaj dio o poslu.
Otac nije radio. Snalazio se kako je znao da nama uveče donese hljeb i osmijeh, da donese nadu boljih dana.
– Najbolje bi bilo da idem prošetati gradom, u kući je zagušljiv zrak.
Idem gradom bez cilja, kružim okolo.
– Da sam se rodio prije, prije tog strašnog rata, uradio bih nešto, zaustavio bi’ to prokletstvo! Ljudi bi bili sretni, ne bi bilo onih grobnica, ne bi’ bilo nišana bez imena, ne bi bilo minskih polja.. samo da sam se rodio prije, da sam bio ‘netko’. – Mrmljao sam kroz zube.
Ljudi bi zajedno išli na koncerte nekih novih ‘Indexa’, ne bi bilo ovih tkz. pjevačica, ljudi bi čitali knjige, voljeli bi se! Kunem se sebi da bi. Da sam ja onda bio ‘netko’.
Primjetio sam kako me ljudi sa ulice gledaju ispod oka, promatraju moje mumljanje, moj monolog upućen samom sebi. Pogledao sam i ja njih. Nisu to bili prazni pogledi.
Naprotiv.
Za ovih dvadesetak godina, ti pogledi su se ispunili mržnjom, puni su nepovjerenja, zavisti, komformizma.
Njihovi pogledi su me plašili. Razumio sam te poglede, ali nikako nisam mogao da ih opravdam.
– Pa nije ništa gotovo. -Opet sam počeo šaptati sebi.
– Trebamo nastaviti dalje. Ja ću pokrenuti nešto, iako ni sam nisam siguran šta..
Ali nacrtat ću opet plavo nebo, kupit ću prazne bijele papire, uzet ću nove bojice, obojati nebo, nacrtati sretne ljude na novim papirima, ispuniti stranice srećom!
Nacrtat ću osmijeh svakom ponaosob!
Nacrtat ću kulturu, nacrtat ću umjetnost ispunjenu srećom.
Ja maštam, ali maštom ću da promijenim svijet. Naučit ću ljude da je ljubav bitna. Naučit ću ljude da je novac zlo! Svima ću istrgnuti zlobu iz srca, boriti se sa njima do iznemoglosti, pobjediti ih! Smrskati zlo u ljudima!
Moram biti ‘netko’!
– Nepoznata lica sa zvjerskim pogledima su me promatrala u čudu i sa ciničkom krinkom na njihovom licu.
Pričao sam sam sa sobom.
Dok su se oni smješkali, ja sam postavio novi cilj sebi, novi cilj svim tim ljudima.
‘Netko’ se probudio u meni.
‘Netko’ sa jasnim ciljem, ali sa još nepoznatom taktikom.
– Davorine,
svim majkama ću obrisati bore,
učinit ću da očevi ih vole.
I neće ljudi život proklinjati,
sve će ruže ženama poklanjati.
Kako će se živjeti i kako će samo dobro biti..
kad ja postanem ‘netko’..
***
2020.(Budućnost)
Nepoznata…
Ajkunić Senid
Za konkurs Da sam ja neko!