U svim razvijenim zemljama svijeta, ugrađena je svijest o tome koliko građani jedne zemlje treba da poštuju ono što je njihovo. Izgrađeno je mišljenje prema tome koliko treba da koriste domaće proizvode, izgrađuju na spostvenoj zemlji, te ulažu u tu zemlju, jer su svjesni da je samo time moguć razvoj te zemlje, te da je njihova građanska dužnost da to urade. Tako se npr. poštuju ekološki zakoni, ne samo iz razloga što su novčane kazne ogromne, već i zbog toga što poštuju prirodu i žele očuvati zemljište. Uništavanjem zemljišta, uništava se i poljoprivreda i industrija te zemlje, a sa tim se zaustavlja razvoj. Puno se toga krije iza onog običnog papira kojeg bacite pored ceste, ali vi kao stanovnici BiH vjerovatno niste nikad ni razmišljali o tome.
U dosta tih zemalja, obraća se i dosta pažnje na korištenje domaćih proizvoda. Zna se vrlo dobro da se time novac vraća u njihovu zemlju, povećava stopa zaposlenih i pruža mogućnost osnivanja vlastitih biznisa, te održavanje istih. Mogla bih se okladiti da bilo gdje u našoj dragoj BiH napravimo nasumičnu anketu na ulici da se nabroji deset domaćih proizvoda, većina vas to ne bi znala. Vjerovatno ni ja. Nije naša krivica. Krivnja spada na one iznad nas, zbog nepoticanja razvoja domaće proizvodnje i zbog nepromovisanja iste. Takvi proizvodi bi po pravilu trebali biti jeftiniji te boljeg načina distribucije u markete i trgovačke lance širom zemlje, jer je ovo država proizvodnje, ali pošto nam je odavno ekonomija kritična te recesija još uvijek nije prošla, to se čini kao priličan nemoguć zadatak. I tako se vrti u krug ta cijela politika. Ne proizvodi se i ne promoviše dovoljno te će prosječan kupac izabrati ono uvezeno, ako uopće i ima izbora između našeg i takoreći tuđeg. A upravo iz tog razloga neće ni doći do razvoja, neće doći do poboljšanja, te se nalazimo što se tiče toga (dobro, i puno ostalih stvari) u začaranom krugu.
Nije samo to ono što ne valja u ovoj “idealnoj” zemlji. Naš obrazovni sistem se sveo na snalažljivost, na financijski i društveni status. Sveo se na list papira i naše ime na njemu. Primjenjuju nam Bolonju da bi ga “unaprijedili”, ali svako na način na koji on to želi. Svako ima svoje viđenje, a to viđenje se mijenja prema trenutnom raspoloženju. Cijeli sistem je u haosu, a mi ga podržavamo. Ako se zna da je profesor potkupljiv, ako se zna da se ispit može položiti na neki takoreći iskrivljen način, većina će to i uraditi. Tako nas uče. Tako nas valjda pripremaju za život u ovoj zemlji. I tako završavaju iz dana u dan neadekvatni budući zaposlenici da rade na neadekvatnim nedovoljno plaćenim radnim pozicijama, ako budu imali sreće da i nađu posao jer je oko 66% posto mladih prema nedavnim istraživanjima nezaposleno. I time opet unazađujemo našu zemlju unazad. Mi joj kvarimo budućnost, jer su je oni prije nas pokvarili, pa ide nekako ovako: jedan više-manje, zar ne?
Takva je ovo zemlja. Nacionalista i patriota, onaj koji voli svoju zemlju, najviše se smatra onaj koji podržava i prati svoju nogometnu reprezentaciju po svijetu. Smatra se onaj koji hvali njenu politiku(ma koliko loša bila), koji obećava divnu budućnost(ma koliko ona bila beznadežna), koji podržava obrazovni sistem(ma koliko on bio korumpiran). U krugu se vrtimo, opijeni magijom lažnih riječi, providnih obećanja, a sve to jer nismo sposobni, nije nam urođeno da imamo svoje mišljenje, nije nam pokazano da nije istina sve ono što vidimo, nije nam dato na uvid da spoznamo to da ne moramo pred svima govoriti i dobijati nečiju potvrdu da smo uradili nešto dobro. Dobro je i ono što je oku nevidljivo, ljubav prema zemlji nije to da na sva zvona obznanimo naš patriotizam, čak štaviše u šutnji je više ima. Ima je više u onom trenutku kad ostavite papir u ruci i sačekate korpu da ga bacite. Ima je više u onom trenutku kad odlučite da potražite domaći proizvod umjesto da idete lakšim putem i odaberete prvi na polici. Ima je više u onom trenutku kad odlučite da propustite priliku da potkupite profesora za položen ispit. Jedan ali vrijedan.
Ne dopustite masi i nerealnim obećanjima da vas kupe za malo, da vam daju lažnu nadu da će oni da poprave sve loše, jedini koji u ovom trenutku to mogu jesmo sami mi.