Nemam više kome
A htjela bih
Iz nebeskih škrinjica
Sasuti zvjezdani prah u dlan
Pa da mi poslije milovanja svjetluca koža
I da dijamanti sa vrhova prstiju
Budu dragocjenost koju ću nositi
Na svako ćutljivo putovanje izvan sebe
U neki novi dan
Da iz zdenca dohvatim čudotvorne kapi
I prospem ih po koži izrezbarenoj od nemira
Pa da onda saznam šta je nježnost
I kako ona klizi po mekom satenu odavde do svemira
Da iz vjetra ukradem miris jeseni
I unesem je u našu sobu
Pa da se slatkoćom raspuknutog divljeg kestena zamiriše
Svaki naš udah i uzdah
I da kažem
Nemaš ti pojma šta si ti meni
A napolju počnu da liju kiše
Mogla bih
Da iz duše posrnule otjeram tuge
Pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj
Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge
I skrenem ih u gnijezdo toplije
Mogla bih sve što je bezgranično
Dok se pravim da ne vidim kraj
Mogla bih da zamolim ostani
U nježnosti duše ucrtan ostao prag
Čim pređeš, tu si svoj na svome
Mogla bih da kažem volim te
I samo me jednom jako zagrli
I stvarno bih htjela
Ali više nemam kome