„Kako se izboriti sa dosadom, svakodnevnicom, monotomijom?“, pitanje je koje mnogi postavljaju sebi često puta u životu. Ja preferiram slobodno vrijeme korisno provoditi, usavršavati se, sa krajnjim ciljem da postanem najbolja verzija sebe. Prethodni vikend sam provela na izvanrednoj edukaciji iz oblasti ljudskih prava u organizaciji Foruma lijeve inicjative, a uz suradnju da fondacijom Max van der Stoel, Westminster fondacijom iz Velike Britanije, te Centrom modernih veština iz Beograda. Utisci se još uvijek sliježu, ali jedno je pitanje koje mi se mota po glavi već neko vrijeme: „Ko je to ko sebi daje za pravo da je bolji od drugog, samo zato što ne odstupa od ustaljenih oblika ponašanja?“.
Imajući na umu da je pravo na samoopredijeljenje jedno od ljudskih prava, otkuda nekome pravo da osuđuje moje ili bilo čije izbore, svakako dok ti isti izbori ne narušavaju prava i slobode drugih? Globalno, konzervativno, patrijarhalno društvo nam je nametnulo norme ponašanja, odredilo naše uloge u tom društvu, oni su nam i tužitelji i dželati. Tako su jasno definisane uloge koje trebaju da igraju žene, a koje muškarci u tom društvu. Najkraće rečeno, žena je ona koja treba da šuti zarad mira u kući, da komšije ne bi govorkale uz ko zna koje po redu kafe tokom dana, da čuva obraz porodice, dok muškarac, s druge strane, je onaj čija riječ mora da se poštuje u kući, koji smije da lupi šakom o sto ili, u krajnjem slučaju, da lupi šamar alapači koju roditelji nisu naučili da bude poslušna svom gospodaru mužu. Što su igrači ovih uloga konzervativniji, tim bolje.
Onoga trenutka kada neko skupi hrabrost i istupi, kaže da je drugačiji i da se ne uklapa u navedene okvire, biva izložen javnom linču, u najblažem slučaju, ili, češče, psihičkom i fizičkom nasilju. Akteri pravdaju sami sebe, društvo kojem „služe“ ih pravda, sistem ih pravda, što je najbolnije od svega. Imaju, kažu, pravo da kazne pošast koja skrvnari idealno društvo, čini ga bolesnim. Primjera ovakvih situacija ima bezbroj. Govor mržnje prednjači umotan u seksizam i homofobiju, kao i marginalizaciju onih koji se usuđuju biti drugačiji.
Trebamo jednom za svagda shvatiti i prihvatiti da niko od nas nije isti, a kada to prihvatimo uvidjet ćemo da su upravo različitosti ono što nas krasi, unosi ljepotu. Neophodno je da se pomirimo sa činjenicom da nikome ne možemo nametnuti svoje stavove, niti reći onom drugom ko je i kakav je. Ljudsko pravo na samoopredjeljenje omogućava svakome da bude ono što jeste, što želi da bude (naglašavam ponovo, dokle god taj izbor ne ugrožava tuđa prava i slobode) bez straha da će izborom biti narušena sigurnost, prava i slobode. Obaveza svih nas koji činimo društvo jeste da razbijamo predrasude i stereotipe. Osnov za predrasude jeste nepoznavanje drugačijeg, a osnov za prihvatanje jeste razumijevanje. Dajmo priliku sami sebi, pokušajmo pozitivno djelovati na društvo, učimo o drugačijem da bismo razbili predrasude i postigli razumijevanje i prihvatanje. Nismo nužno svi isti, niti moramo to biti.