U toku jučerašnjeg dana vodio se mali rat (kakvi su u našoj državi jako česti) oko televizijskog prenosa nogometne utakmice lige prvaka, hrvatskog Dinama i španskog Real Madrida. Rat se vodio po dobro poznatom (i uhodanom) nacionalnom scenariju u kojem su pravo i pravda u potpunosti zaboravljeni.
S jedne strane „politička stranka“ ili možda bolje reći ogranak velikog brata HDZ-a poziva na linč privatne kompanije koja u skladu sa pravilima i propisima ne želi emitirati program HRT2 za vrijeme navedene utakmice čime bi direktno prekršili zakon i prava prenosa koja gore navedena televizija nije zakupila za teritorij Bosne i Hercegovine. Da navedeni poziv ne bi (p)ostao obračun sa kablovskim operaterom, već i borba za Hrvate i njihove nacionalne interese, devedesetka osuđuje i BHT zbog neemitovanja Dinamovog nastupa u Ligi prvaka, te poziva građane da bojkotuju plaćanje zakonski propisane RTV pretplate i svjesno prekrše zakon u čijem donošenju su učestvovali i HDZ-ovi (narodni?) predstavnici.
S druge strane kablovski operater, očita žrtva neuređene države i nacionalnog pitanja u BiH, pokušavajući udovoljiti zakonskim propisima, ali i „narodnim predstavnicima“ bira najgore moguće rješenje pravljenjem trulog kompromisa po kojem je 1/3 države imala pravo da gleda sinoćnju utakmicu, za razliku od ostatka države u kojoj je emitiranje takvog programa očito ostalo nelegalno. Bez obzira na to koliko je odluka ove privatne kompanije bila zasnovana na ekonomskoj računici, ona možda i najbolje oslikava stanje bh. društva u kojem se nacionalne slobode mogu ostvarivati samo na teritoriju na kojem je taj narod većina.
Treća strana, javni emiteri, očito opijeni evropskim zakonima i regulativama o slobodi i nezavisnosti medija, uporno pokušavaju zanemariti glas građana Bosne i Hercegovine i svojom uređivačkom politikom, umjesto da spajaju narode, oni ih razdvajanu. Umjesto da prenosom Dinamove utakmice bh. Hrvatima stvore osjećaj ravnopravnosti u bh. društvu, oni ih tjeraju iz istog i na taj način se stavljaju na stranu jedne nacionalne priče i politike.
Najbitnija strana u ovoj „ratnoj“ priči, građani Bosne i Hercegovine, Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali koji uporno nasjedaju na priče o nacionalnoj ugroženosti, entitetima, 100%tnim i velikim republikama moraju da shvate da budućnost njihove djece ne može biti zasnovana na principima nacionalnih torova i logike „Nek’ komšiji crkne krava“, već na principu uvažavanja drugih i drugačijih bez obzira na njihovu brojnost i snagu. Kada Hrvat u Zenici bude slobodno navijao za svoj klub, kao i Srbin u Jajcu ili Bošnjak u Trebinju, onda možemo govoriti o ravnopranosti naroda i građana.