Sjedi se i stoji i nervozno šetka
Plastične stolice u čekaonici bljuju iskrice
Na umorne slojeve odjeće
Koje štite kožu nenaviknutu
Na million minusa kanadske zime.
Šarenih lica, izbrazdanih, glatkih,
Sto jezika babilonske kule,
Priča se politika protiv imigranata
Iza leđa tamnoputih stranaca
I o nedostacima socijalnog sistema
Koji majkama oduzima djecu
Jer nisu mogle da se izliječe od droge
I veteranima hronično oštećenih pluća
Koji dolaze pješke po svoj dio.
Čeka se u prosjeku 40 minuta,
Neki tu dolaze godinama, pa znaju
Da nešto malo poslije pauze za ručak
Imamo manje klijenata i posla
Pa dođu u “graveyard shift” da uštede vrijeme
Koje nemaju na šta potrošiti.
Hrana dolazi u uduplanim bijelim kesama
Nešto za svakog člana,
Ni za koga dovoljno za mjesec dana
Kada ponovo mogu doći po porciju.
Uzimam im lične karte s nepoznatim imenima,
Nekad moram da pitam šta je tu prezime,
Navikla sam se, ali naše su lične drugačije.
Kolega u prolazu pita za naglasak
Inače je u tome jako dobar,
Ali moj nije mogao smjestiti,
Pa pita zašto mi Slaveni svakih 50 godina
Odlučimo da ubijamo jedni druge,
I razmišljam o tome s unutrašnje strane
Mog prozorčića na recepciji banke hrane,
“Nema veze, mi ovdje to ne radimo,
Dobrodošla u Kanadu!”