NA KAFI
Nekad i sad
Nekad
Ulazim u kafić. Atmosfera je odlična. Sve je puno, ljudi čavrljaju. Primjećujem da neki piju kafu, neki pale cigaretu …neka grupa tinejdžera ustaje i sprema se za polazak.
Konobarica se probija kroz gužvu, od stola do stola, kao i ja uostalom.
Tražim svoju ekipu pogledom.
Neka crvenokosa žena proli čašu vode .
Ah, spazila sam ih. Mašu mi. Na kraju kafića su.
E.D, M.I, L.A, A.R, A.A. To su moje cure . Dolazim do stola.
Sve ustaju, grlimo se . Skidam sumorni kaput, sjedam na stolicu.
Evo baš im pričam kako sam se zaljubila u nekog dobrog lika, i to juče u supermarketu– reče veselo L.A
To je ljubav na prvi pogled cureee -dobaci šaljivo M.I
Sve smo se nasmijale .Svaka je počela pričat neke svoje doživljaje
koje su doživjele prethodnih dana .
Svaka je svakoj upadala u riječ, jer nijedna nije mogla dočekati da ova druga završi .
Toliko smo bile vesele, kao i uvijek . Toliko smo se zapričale, mislim da smo najglasnije bile . Ma ludilo 🙂
Sad
Uzlazim stepenicama koje vode u kafic, kad bum! ispred mene neki lik ide sporim koracima.
U desnoj ruci drži neki džinovski mobitel i prstima “udara” po displeju.
I spotaknu se .
Mobitel mu pada na stepenac niže, a on se dočeka rukom. Mobitel se pomalo raspao, zadnji dio se odvoji od prednjeg i baterija je takođe pala.
On uzima dijelove mobitela a ja brzo prolazim ispred njega .
Čujem kako sklapa mobitel i nakon nekoliko sekundi izgovara neko olakšavajuće >>huu<<
Zaključila sam da je sa njegovim mobitelom sve okej. Sad će moći da nastavi fejsbučit, pretpostavljam .
I evo me, u kaficu sam .
Polupun je . Ili poluprazan, kako god hoćete. Bučno je. Ono što čujem je :
Ajmo jedan selfi
De me fotkaj za profilne
Idemo jedan lajv
Jesi li dodao lokaciju
Obavezno me označi
Pošalji link
Za jednim stolim sjedi neki lik, tipka po laptopu desnom rukom a lijevom rukom drži mobitel pored uha i kako sam načula svađ se s’ nekim . Osvrnem se oko sebe, 50 % njih drži mobitele u rukama .
E sad vi mislite da ostalih 50 % ne drži mobitele. Upravu ste. Ovi ostali drže tablet. Kakav prizor!! Naravno uobičajen u ovo vrijeme.
Kad su upitanju kafe, ja vječito kasnim. Pa tražim pogledom svoje prijateljice . Ah vidim ih …misim da su one !? Dolazim do stola.
A.R i A.A nepomično sjede i bulje u mobitele . Na fejsbuku su. Ma logično.
Ćao cure -pozdravljam ih sa osmjehom.
Ništa.I dalje sjede i bulje .Izvlačim stolicu da sjednem i tek onda pogledaše u mene, kao da su tek sad do njih doprle moje riječi.
Cao-rekose nekako u isti glas.
Kod A.A šoljica kafe je puna, čak ni sećer nije istresla iz vrećica.
Zagledim se u nokte od A.A . Izgledaju svježe nadograđeni.
Vjerovatno ih je radila danas ili juče kad sam je zvala da izađemo malo u grad a ona rekla da mora nešto obavit i da nema vremena za kafu.
Hej, šta ima, gdje si ti, izvoli ?
Iz misli me prenu konobarica, koju inače poznajem jer je iz mog komšiluka pa zato mi se i opušteno obraća .
Ej ,ma evo ..ništa, kafu ću ja .
A.R i A.A su na trenutak pogledale konobaricu i mene pa nastavile “svojim poslom” .
Ostavite te mobitele, pričajte šta ima kod vas- više nisam mogla šutiti.
A.A me pogleda nekako prijekorno i reče :
Ma sve po starom.
A.R ili me nije čula, ili prije će biti da je čula a ignoriše .
Gledam ja u njih, čekam kafu…. i sta ću…otvaram svoju torbu i i vadim mobitel..
Amra Kamberovic