Kažu da muzika utiče na ljude, ispravlja ih i savija, u većini slučajeva raduje, opušta i navodi na razmišljanje. Muzika je lijek, tako vele, nisam to maloprije izmislio. Ulazi u uši i mazi mozak melodijom. Naše vijuge spremno dočekaju tonove koji izlaze iz instrumenata pa se naše tijelo počinje klatiti u ritmu. Tako je valjda nastao ples.
Muzika je lijek, rekoše. Jednom davno sam čuo od nekog starijeg čovjeka, onako u prolazu i puno ne razmišljajući o tome, kako je svaki lijek, ako se pravilno ne dozira, otrov. Sve je otrov ako se previše koristi. Pa čak i muzika. Ko bi rekao da nam ta ugodna melodija koja masira mozak može učiniti nešto loše. Ajde ti sad to reci obožavatelju Šemse, Šabana, ćoravih Matića, ili mom drugu metaliki koji iz ušiju ne vadi AC/DC, Motorhead i Guns-e. Rekli bi, nema šanse ja ovo volim, slušam po cijeli dan.
Ne govoreći samo o našem mentalitetu s jugoistočne strane Evrope, muzika djeluje i na sve ljude ako niste znali. Da, da, u cijelom svijetu je tako. Mozak funkcioniše i kod onih u Americi ili Aziji isto kao i kod nas balkanaca. Samo što smo mi razvili jedan poseban odnos prema muzici kafanskim opijanjem, urlanjem “hitova”, a potom i razbijanjem inventara uz ravnodušnost suhonjavog konobara, koji će sutra gazdi objašnjavati šta se zapravo dogodilo u stilu komentarisanja fudbalske utakmice.
Ljudi izmisliše džuboks. Ali nema te naprave, odnosno aparata koji će zadovoljiti prosječnog balkanca u savladavaju svog ega ili doličnom ponašanju kad se popije dvije-tri uz masu koja se ljulja u ritmu harmonike i teksta s osvetničkim porukama ljubavnom promašaju. “Pusti onu našu…”, “Zaverglaj je jarane nek’ se zidovi zaljuljaju iiiiihaaa”, i veselju, naravno, nema kraja. Obično se kaže pogodila ga pjesma. Ili nekoga flaša u glavu.
Mogla bi se izvesti cijela naučna studija kafanskih običaja i ritualnog ponašanja elemenata koji borave u tom sumnjivom okruženju. U okruženju gdje, kad se nepoznatom prospe piće u gužvi, vade pištolji iz pojasa, ili ispod stomaka jer je počeo pravo da žulja.
Ne bih se sad bavio tom studijom kako i zašto nastaju situacije od kojih boli glava ili želudac. Mnogi ljudi iz struke rekli bi da je, po naučnom uporištu već davno zauzetom i utvrđenom, najveći krivac za kafansku lomljavu alkohol. Bez alkohola nema demoliranja kafane. Svaka čast struko, dižem ti kapu.
Ono što je isto tako fascinantno jeste da se manjim incidentima ne pridaje toliko važnosti. Svijet je već navikao da se treba upaliti tolerancija na sporedne stvari. Nema veze što nekom ulicom urla u pola tri po noći ili ako se zafrljačena staklena boca razbije u stotinu djelića treskom od asfalt. Rekao bih i da je zanemarivo i to, da se nekoga zatvori u prostoriju tri sa tri, odvrne glasno muzika na koju nije navikao ili je jednostavno ne voli. Zanemarivo je vršenje torture muzikom. Muzika je lijek, jel tako? Sve je to sporedna stvar, zar ne? Ne znam kako to struka naziva. Vjerovatno bi se bacili u razmatranje sivih i bijelih ćelija kod Evropljana, domorodaca iz Amazonije ili Aboridžina iz Australije. Možda bi mlatili nekakvim papirima o akustici, prelamanju zvuka u prostoru, dinamici i ostalim bezvrijednim sitno napisanim doktoratima s renomiranih univerziteta.
Potpuno neopaženo prošla je vijest da su američki vojnici uz pomoć muzike vršili mučenja zatvorenika u Abu Ghraib-u, početkom ovog vijeka. Da, početkom dvadeset i prvog vijeka, za koji se govorilo i mislilo da će donijeti prosperitet i blagostanje. Nije se reklo za koga. Sigurno ne za onih 7 400 zatvorenika koliko ih je bilo u martu 2004. godine, u novom modernom koncentracionom logoru u Iraku kojima su puštali “metalike”. Ne znam da li su svi okusili rifove i solo dionice Kirk-a Hammetta i sličnih virtuoza, koji su sviranje gitare doveli do takvog savršenstva da se može slobodno okarakterisati kao iniciranje migrene. Istina, ispalo je da nakon svih grozota koje su se desile u spomenutom iračkom logoru, vršenje torture muzikom je zaista sporedna stvar. Jer ko bi se obazirao na ljude koji u svom životu uopšte nisu čuli distorziranu električnu gitaru, koji su cijeli život slušali fijuk vjetra, blejanje koza i čuli jedino zvuke instrumenata poput darbuke ili santara. Zatvoreni u prostoriju od par kvadrata nekoliko sati i uz stotinjak decibela muzičke furije što perforira bubnjiće, doživjeli nervni slom. Ne znam šta bi struka rekla. Kafanska gungula je stvarno mačji kašalj. Ili ona razbijena boca i urlanje u gluho doba noći kada su i cuke našle svoj topli komadić asfalta, da sanjaju svježe kuhanu, mirišljavu kost.