Kada Jelena Mihilović ,mlada čelistkinja koja smelo ne pomera granice već ih sa lakoćom ruši , uspe da izdvoji vremena da odgovori na Vaša pitanja ne možete a da se ne osetite počastvovano.Jelena je široj publici poznata kao jedina Srpkinja koja je svirala na proslavi povodom dodele Oskara koju je organizovao Dzejms Kameron. Meni lično Jelena je jedna od pet omiljenih muzičara uz čije spotove i muziku rado pišem svoje blogove i poeziju ,i tu prisnost i bliskost koju osećam prema njenom stvaralaštvu neću se truditi da sakrijem kroz ovaj intervju jer Jelena svakako svojim talentom ne samo da inspiriše već i oplemenjuje sve nas koji pratimo njen rad.
Pre nekoliko dana sam bila poslovno u Valjevu ,lep grad,a Valjevci izuzetno dobri domaćini,pa bih te ovom prilikom pitala koliko često imaš vremena da boraviš kući i kada si poslednji put imala nastup u Valjevu ?
-Hvala na lepim rečima za moj grad, grad u kom sam rođena i odrasla, stekla prva znanja, kako muzička tako životna. Nažalost, zbog obaveza koje imam i ritma života koji sam sebi odredila, ne provodim mnogo vremena u Valjevu. To me iskreno pomalo nervira, ali se zato uvek više radujem odlasku i više uživam u boravku. Tako se i dobro uželim doma, porodice i mirisa detinjstva koje je u Valjevu bilo tako lepo i bezbrižno. Obzirom da sam valjevsko dete, često imam pozive da tamo nastupam, ali zbog gustog rasporeda, na moju žalost se ne ostvare bas sve saradnje. Jedan od lepših nastupa koji bih izdvojila u Valjevu bio je pre nekoliko meseci na proslavi stogodišnjice Velikog Rata, a koju je organizovao moj veliki prijatelj Miloš Smiljanić Zuca koji je jako posvećen kulturnim dešavanjima u gradu i sa svojim ogromnim talentom i ljubavlju pravi zaista dobre programe i manifestacije vredne pažnje. Izdvojila bih i jedan od mojih najdražih nastupa u mojoj dosadasnjoj karijeri, a to je koncert mog simfonijskog orkestra “Jela Cello Power Symphony Orchestra” na otvaranju Tesnjarskih Večeri 2013.godine. Dok sam odrastala, godinama sam maštala da se nađem na toj pozornici, i zaista, san se ostvario, samo nisam nastupala sama, već sa mojih pedeset i četvoro kolega umetnika.
Da li se sećaš li se svog prvog javnog nastupa ,možda na nekoj školskoj priredbi ili … ? I da li pamtiš osećaj prvog susreta sa bublikom i prvim aplauzom?
-Da,naravno, kako da ne! Sećam se i šta sam imala obučeno tog popodneva u muzičkoj skoli “Živorad Grbić” u Valjevu, u maloj plavoj sali. Roze dzemper, bela košuljica, suknjica, mašnice u kosi, cela porodica koja je ponosno došla da isprati prvi javni čas… Bila sam jako uzbuđena i zbog tog osećaja za koji nisam ni znala da se zove “trema” sam u sred kompozicije stala, jer sam zaboravila kako melodija ide dalje. Tako zbunjena, pokušala sam da nastavim, ali mi se memorijski kiks opet desio na istom mestu. Stisla sam petlju, odsvirala kompoziciju do kraja, ali sam se potrudila da zapamtim svaki detalj tog trenutka, da razmislim i da shvatim šta li se to desilo. U procesu sazrevanja sam shvatila da su to normalni momenti koji sve umetnike prate, ali ako izadjete sa iskrenim emocijama i iskrenom namerom da izrazite lepe osećaje i da publici date da uživa u kompoziciji koju izvodite, publika to prepozna i nagradi bez obzira da li je bilo grešaka bilo koje vrste. Sećam se da je aplauz tog dana bio taj koji me je ohrabrio i dao mi krila da nastavim da sviram, jer kad ste mali i na početku, nije lako, budu oči pune suza. Ali, bitno je da postoji ljubav, rad, vera i publika da to nagradi!
Kada si krenula sa ozbiljnim obrazovnim razvojem,i profesionalnim usavršavanjem da li si imala jasne ciljeve vezane za karijeru koju sada izgrađuješ ili su oni nastali tokom tvog procesa sazrevanja?
-Sa 14 godina sam već bila sigurna da želim da se bavim muzikom i da studiram violončelo. Tako sam se i odnosila prema vežbanju tokom srednje škole, vrlo posvećeno i ozbiljno, kako bih upisala Muzičku Akademiju u Beogradu i to se i desilo. Zatim su usledile studije i uvek je postajala želja za stalnim nadogradjivanjem onoga što sam u tom momentu znala, naučila. Pri završetku master studija, poželela sam da se, pored klasične muzike kojoj sam posvećena, izrazim i kroz neki drugi muzički pravac, i tako sam odlučila da uzmem električno violončelo i oprobam se u crossover žanru. Uvek me je vodila želja za napredovanjem, učenjem, otvaranjem novih vidika, sto je i sada slučaj. Muzika je jedno prostranstvo u kom imate prostora da se izrazite kako god poželite. Samo je vazno prevazilaziti sopstvene domete.
Spotove koje si do sada uradila su genijalno urađeni,i prevazilaze standarde kvaliteta spotova u Srbiji,sem za Vasila Hadzimanova i tebe to se ne bi moglo reći za druge muzičare.Koliko vremena posvećuješ idejnim konceptima za pripreme snimanja spota,kako teku pripreme i da li je teško obezbediti materijalna sredstva za njihovo snimanje ?
-Hvala na pohvalama,ali ću ja sada morati da pohvalim sjajnu ekipu koja je realizovala celu ideju oko video izraza. Petar Vujanić je sa svojim timom vrhunskih umetnika zaista napravio jednu lepu neobičnu priču. Obzirom da su moje numere instrumentalne, nije bilo jednostavno napraviti video sa zanimljivim sadržajem, dešavanjem, porukom… Imala sam sreću da sam srela Petra Vujanića. Sto se tiče priprema, sve zavisi od spota do spota. Nekad ideja doleti istog momenta, nekad mora da se razradi, da se razmišlja, menja koncept, pa samim tim proces kreacije traje kraće ili duže. U današnje vreme jeste teško da se obezbede bilo kakva materijalna sredstva, ali uz pomoć prijatelja, ljudi dobre volje i dogovora, sve se uklopi kako treba. Drago mi je da ti se dopadaju spotovi, stvarno smo njihovom stvaranju pristupili sa puno ljubavi i dobre energije.
Zahvaljujući spotovima koje si plasirala ,prošle godine dok sam boravilaa u Parizu ,nekolicina Francuza kada smo razgovarali o Srbiji me pitala da li sam kao Srpkinja prisustvovala tvojim nastupima,na žalost nisam,a što je Francuzima bilo neshvatljivo jer ih je zanimalo kakve utiske ljudi iznesu iz sale kada odu sa tvog koncerta.Da li si svesna toga da zahvaljujući spotovima koji su dostupni ljudima širom sveta predstavljaš Srbiju u njboljem mogućem svetlu,pretpostavljam da da,i koliko je to teret i obaveza a koliko kompliment i motivacija ?
-To što sam sad saznala iz tvog pitanja me je jako obradovalo. Ja se i sama trudim da moja muzika i moj stil izražavanja nadju put van granica Srbije, ali ne u smislu da bih otišla, otvorila sebi nova vrata a vrata Srbije zatvorila za sobom, vec baš iz razloga da svi zajedno radimo na tome da predstavimo svetu sta sve naša Srbija poseduje i šta sve može da ponudi. Moj simfonijski orkestar “Jela Cello Power Symphony Orchestra” i ja smo u jednom trenutku bili zvanični ambasadori projekta “Beograd 2020”. Obzirom da je kandidatura Beograda za kulturnu prestonicu Evrope stavljena na čekanje, tako smo i mi zastali sa aktivnostima na temu promocije Beograd, ali naša misija jeste da promovišemo kulturne vrednosti naše zemlje i podneblja. Raduje me i jako motiviše činjenica da je moja muzika napravila odjek i na mestima gde ne gostujem često.
Znam da si u biti humanista ,pa ću iskoristiti svoju poziciju psihologa i nekog ko radi u socijlanoj zaštiti već deset godina da te pitam da li bi na primer održala par koncerata u domovima za decu bez roditelja bez novčane nadoknade ? Naravno ukoliko bi se stvorili uslovi za realizaciju nekog projekta na primer „Jela muzikom i srcem deci “ ili nešto slično?
-Svakako da bih! Kako god da može da se pomogne mališanima kojima je pomoć i podrška neophodna tu sam. Ne smem ni da zamislim kako izgleda život iz njihovog ugla. To su mali hrabri ljudi i treba ih još dodatno ohrabrivati i pomagati im na sve moguće načine. Ja mogu da pomognem muzikom i punim srcem, a usput ćemo zasigurno da privučemo i druge dobre ljude pa da zajedničkim snagama pomažemo generacije koje tek stasavaju.
Nisam ni sumnjala da bi odbila takvu ponudu,i nadam se da će posle ovog intervjua sličnih ponuda i biti jer muzika je zaista nešto šta nedostaje kao podrška deci u reformama socijalne zaštite.Kvalitetna muzika svakako nedostaje i u društvu kojem obe pripadamo,koju muziku ti privatno slušaš ?
-Kvalitetna muzika postoji, i postoje umetnici koji je kreiraju, i oni negde imaju svoje mesto na sceni. Ono sto ja vidim kao problem je pretrpanost i prezasićenost prostora sa muzikom koja za moj ukus nije kvalitetna, koja ne poseduje određeni umetnički domet i koja se sa jakim medijskim oružjem “bije” i zauzima prve redove na kulturnoj sceni. Ja slušam sve, vrlo sam otvorenih pogleda, samo mi je važno da muzika bude dobra. Bilo da je rok, pop, fank, soul ili domaća muzika, samo da izaziva lepu emociju. Volim ja i u kafani da zapevam sa drugarima i sa porodicom u kojoj su svi boemi. Mene i sestru su lepo vaspitali što se tiče tog repertoara pa umemo dobro da se proveselimo i provedemo uz velike i lepe narodne pesme. Ne treba biti isključiv u životu, pa je tako i sa muzikom. Sve mogu da podnesem, ali kič i preteranost bilo koje vrste mi zaista ne prijaju.
Poslednji koncert na kojem si bila je ?
-U poslednje vreme sam dosta van Beograda i Srbije, ali sam pre par nedelja bila na koncertu Beogradske Filharmonije. Pored koncerata klasične muzike, volim da poslušam i svetske jazz, funk, soul, rock velikane koji dolaze u Srbiju, i imam sreću da nisam luda za shopping-om i kupovinom, pa sredstva vrlo lako i bez razmišljanja prebacim na dobre koncerte i druge kulturne sadržaje. Zauvek ću pamtiti Herbie Hancock-ov koncert, John McLaughlin-ov, Pat Metheny-ja, kao i fenomenalnog Tom Jones-a i njegovu predivnu energiju. Sa koliko ljubavi i emocije taj čovek otpeva pesmu Delilah (Dilajla), koju izvodi skoro pola veka, to je zaista fascinantno. Čovek bi pomislio da bi mu ta pesma dosadila posle toliko decenija izvodjenja, ali pravi umetnici nikad ne posustaju sa energijom. Dobri koncerti su hrana za moju umetničku dušu.
Prošla godina je za tvoju karijeru bila nesumnjivo veoma plodonosna,šta bi izdvojila kao najjači utisak i najdraži uspeh?
-Zaista je bila divna, dinamična i uspešna godina, i bilo je mnogo lepih momenata. Posebno mi je drag nastup na Oskar party-ju Dzejms Kamerona u Holivudu. To je jedinstven momenat u životu jer nije baš svakodnevna i rutinska stvar da nastupate na crvenom tepihu dok se slikaju i izjave daju Dzejms Kameron, Hali Beri, Sarliz Teron, Son Pen, Rober de Niro i mnogo drugih svetskih zvezda, a onda posle sa njima ćaskate i družite se. U tom trenutku to sve izgleda kao najnormalnija stvar na svetu ali sutradan kad se probudite, malo je reći da je čudan osećaj. I naravno, ono što je suština mog bavljenja muzikom, a to je moj drugi album “Novogodišnji Žur” koji je izašao pred Novu Godinu za PGP-RTS. Na njemu su se našle obrade popularnih prazničnih pesama. Srećna sam jer su reakcije publike i kritike bile odlične, a dodatni uspeh je bio i poklon cd čitaocima jednog dnevnog lista (“Blic”) u tiražu od 140.000 primeraka, na Božic. Nadam se da smo obradovali publiku bar onoliko koliko sam se ja radovala tom albumu i njegovom izdavanju. Posebno mi je važan duet za numeru “Jingle Bells” sa Arnel Pinedom, pevačem legendarne americke rok grupe “Journey”, koji mi je otvorio nova vrata kako u Americi, tako i u Aziji. Sve u svemu, bila je to jedna posebna i važna godina.
Šta bi volela da ostvariš u daljoj karijeri ove godine?
-Uvek je to ista stvar kod nas muzičara- da što više sviram i nastupam. Uz dobre koncerte spontano dodju i dobre prilike za saradnju pa sve to ide ruku pod ruku. Važno je samo dobro muzicirati i uzivati u muzici.
Pored muzike i glume koja je vidljiva u spotovima,da li poseduješ još neke talente za koje poštovaoci tvoje muzike ne znaju.Ja pouzdano znam da si vešta u kulinarstvu i do sada sam najmanje pet puta pravila „cheesecake “ po receptu koji sam dobila od tebe .Sada pošto držim dijetu usvajam tvoje savete isključivo vezane za zdrav način ishrane . Da li voliš da spremaš ?Šta najčešće kuvaš i da li voliš da eksperimentišeš u kuhinji?
-Jako volim da spremam lepa jela, bilo da su to slatki specijaliteti ili slane đakonije. Volim da služim prijatelje i jako se radujem kad mi nešto uspe pa je svima uživanje, ali mi je i kuvanje odličan vid razonode i beg od stvarnosti, pa jako volim da istražujem nove recepte i da učim i usavršavam kulinarske veštine, jer je za mene to čista kreacija. Volim da pravim razne potaže, čorbe, pite, jela od povrća, poslastice i torte. To najviše volim, ali zbog linije se trudim da slatkiše izbegavam koliko mogu. Volim i da eksperimentišem, ali to više za svoju dušu, sačekam sa zvanjem gostiju dok ne probam i ne uverim se da je dobro. Kao što si pomenula, u poslednje vreme praktikujem zdraviji režim života, pa na tom polju eksperimentišem sa ishranom. Nisam ljubitelj mesa, tako da volim da se igram sa veganskim, vegetarijanskim rezimom i sa sirovom ishranom, ali ne forsiram taj način života jer zbog putovanja i obaveza nije lako uskladiti.
Kada imaš slobodno vreme kako ga najčešće koristiš?
-Volim prirodu i kada je lepo vreme jako mi pravi nervozu sedenje u kući, sve mislim da ću propustiti zrake Sunca i svež vazduh, pa se tako trudim da sto više vremena provodim u prirodi. Kada vreme ne dozvoljava boravak napolju, dobra knjiga, dobar film, muzika i dobro društvo vrlo lepo popune slobodno vreme.
Gde bi volela da otputuješ a da za tebe to putovanje predstavlja područje koje nisi do sada posetila ?
-Na Aljasku, Havaje i Afriku. Afriku bih volela celu da obiđem, jer sam dosta čitala i gledala emisija, i pejzaži Afrike su mi nestvarno lepi i još uvek dobro prkose velikim civilizacijama. Tibet je takođe posebna destinacija, i mislim da ću čim se prilika ukaže priuštiti sebi to zadovoljstvo.
Koliko putovanja inspirativno utiču na tvoje stvaralaštvo?
-Putovanja su inspirativne bombe, i zato ih jako volim. Bilo da putujete autom ,avionom, vozovima, gde god da idete i menjate sredinu, stičete nova iskustva i upoznajete nove ljude, stvarate prijateljstva, to vas sve uči novim stvarima, uči o životu, uživanju u malim i velikim stvarima, o prostoru koji na neki način osvajate i vremenu koje prolazi u svakom slučaju. Obožavam putovanja, jer se sa svakog puta kući vratite bogatiji.
Tvoj najdraži nastup u inostranstvu je ?
-Gore pomenuti, nastup na Oskar party-ju u Holivudu. Mozda nije najdraži jer ja nisam neko ko pati za glamurom i svetlima Holivuda, ali je zasigurno najneobičniji.
Bez kojih pet stvari u koferu ne bi krenula na put,pasoš i lična dokumenta se ne priznaju kao jedan od odgovora samo da naglasim?Dakle bez čega se ne može ?
-Moja dva violončela, krema za lice, četkica za zube i nažalost, telefon. Koliko god se bunili protiv današnjeg načina života, moramo ga i pratiti, pa mi je tako telefon neophodan zbog mailova, interneta, društvenih mreža, kontakta sa ljudima.
Mnogo ti hvala na posvećenom vremenu,i zamolila bih te za kraj da pošalješ jednu poruku ili savet deci koja razmišljaju o tome da krenu putem koji si ti odabrala ?
-Čime god da se bavite u životu, za uspeh su važne tri stvari: rad, red i disciplina. Ja bih dodala još tri a to su: ljubav, vera i nada. Volite sebe, volite svoj put koji ste odabrali, budite vredni, verujte u dobro, i uvek pokušavajte da prevaziđete sebe i svoje mogućnosti.