Tu je nas stari sokak. Odmah iza ugla. Prekoputa prijeratnog ”Krasa”. Dugi i uski sokak sto izbija na Neretvu. Uvijek u sjenci visokih zidina kuca sto su izrasle s obje njegove strane. Uvijek u hladu. Siv i mracan. Al sto ides dublje u taj mrak, to si blize svjetlosti. Jer na dnu je rijeka. Kristalno modro zelena.
Prostranstvo sirine. Opijum mirisa. Bljestavilo boja.
Da. Tu je nas stari sokak. Sad je nekako drugaciji. Kuce su nove i bijele. I prozori su bijeli. Plasticni i hladni. Perfektno uklopljeni uz moderne balkonske ograde i skupocjena bijela vrata sa zlatnom kvakom. I zgrada u dnu sokaka je nova gradnja. Nove boje. Novi ukrasi. Ipak, pogled na Neretvu s Meminog balkona prije je bio ljepsi. Balkon, doduse, vec odavno nije Memin, iako ga ja jos uvijek tako zovem. Stan su kupili neki novi, bogati ljudi. A Memo je nasao svoj stan na nekoj rajskoj adresi.
Nasu staru kucu kupio je covjek iz dijaspore. Ustvari, to nikad i nije bila nasa kuca. To je bio privremeni postratni smjestaj. Kuca u kojoj smo zivjeli dok nasu ne obnovimo. Tata je radio od zvijezde do zvijezde samo da skupi pare, pa da konacno odemo. U svom si najrahatniji, ponavlja jos i danas.
Sjecam se dana kad smo utovarali stvari u kamion koji nas je trebao odvesti do nase obnovljene, nase prave kuce. Bila sam tuzna. Ta obnovljena, ta nasa prava kuca je budila uspomene tati koji je u njoj proveo cijeli zivot. I mami. I svima osim mene. Ja sam u njoj zivjela do cetvrte godine kad nas je rat otjerao i natjerao da trazimo novi krov nad glavom. Moja je kuca na sredini lijeve strane sokaka sto vodi na Neretvu. Tu je moje djetinjstvo. Moje uspomene i moja sjecanja. Svi su bili uzbudjeni sto se konacno vracamo na svoje. Ja sam bila tuzna.
Covjek koji je kupio nasu staru kucu poslije naseg odlaska, potpuno ju je izmijenio. Jedva je prepoznas. Da ne znam napamet, i u mraku, naci njeno mjesto u sokaku, pomislila bih da je to neka potpuno nova kuca u kojoj nista od one stare nema. Nijedne cigle. Nijednog kamena. Drvena vrata koja su skripila i koja su se ljuljala od starosti, sad su zamijenjena novim, super modernim. Zatvaraju se bez problema. I parket nije dignut od kise koja potopi sokak, pa nagrne preko praga, jer neki dio kanalizacije i slivnika nije dobro odradjen. Moj stari sokak je dobio cak i novu infrastrukturu. Cijelog ga rascerecili. Prokopali. Prerovali. Navrh mu se glave popeli. Ni kucu nisu ostavili na miru. Nema starih drvenih grila sto skripe. Nema musketina u prozorima, jer se ne uklapaju u novu, trendovsku viziju uredjenja nase stare kuce.
Nema ni djece koja skacu po sokaku i igraju se zmurke. Nema cike. Ni grlatog smijeha. Ne cuje se vise aberecke, abertude, aber koga cete. Nema ni Cuce. Cuco je zauvijek otisao. Na neko bolje mjesto da tamo zeza raju i pravi nestasluke. Nema razbijenih koljena. Ni poderanih laktova. Moj stari spomenar vise nije u maloj sobi ispod stepenica. Ali jos uvijek cujem mamu kako me zove da udjem i barem onako, s noga, pojedem snitu na koju je namazala neki domaci dzem. Od sipuraka, garant! Curice ne igraju gume. Sad su vjerovatno na fejsbuku. Nema razbijenih prozora od lopte. Djecaci sada imaju playstation.
Cijeli sokak ogrnula je neka teska tisina. Ljudi se sakrili za zidove i samo ponekad provire kroz zavjese. Svak se o svom jadu zabavio. Svak svoju tvrdjavu gradi. U njoj tuguje. U njoj se veseli.
Nasa stara kuca je prazna, jer vlasnici dolaze samo ljeti. Ne znaju ti novi, ti sezonski posjetioci nase stare kuce, da tamo iza prozora, ja jos vidim sestru i mene kako slavimo rodjendan u kuci punoj dragih ljudi koji smijehom lijece oktobarsku kisnu melanholiju.