Slabo osvijetljene ulice postale su skoro pa puste a jedino mjesto gdje se još mogao osjetiti život bile su kafane – i dalje svijetle, bučne, pune ljudi unutra i auta vani. Bilo ih je tri u selu, jedini biznis koji je tu uspijevao, osim dvije-tri prodavnice sa namirnicama i ostalim potrepštinama. Što god ostalo da bi mještani tu posadili – poslastičarnicu, videoteku, tvornicu gaziranih sokova – propalo bi onako kako je i napravljeno, bez puno pompe i ceremonija. Ali kafana, ona je opstajala. I sve su imale svoje mušterije i znalo se tačno ko gdje svraća. U kafani “H.” znalo se naći raznolikog svijeta, i mladeži pa i ženskinja, što nije bio slučaj u ostale dvije. Preživjela je kafana “H.“ svakojake zgode: jednom se pijani gost u nju zaletio traktorom, oštetivši prednji zid jer mu se gazda nešto zamjerio. Drugi put je ljutiti mladić utrčao unutra sa dvije bombe zaostale od rata, koje je našao u djedovoj garaži. Djed se od rata uzdao samo u sebe i nije htio da ga još jedan rat zatekne nespremnog. Treći put je neki obijesni mladić pregledao čitav serijal Rambo filmova i sav u žaru u “H.“ uletio sa automatskom puškom. Pričaju oni koji su se tad tu zatekli da ga je iz kafane istjerao nešto stariji gost, uz šamar i “Hajd’ mali, marš kući, dosta te bilo.“
Svakakve je zgode, odnosno nezgode, preko glave preturila ta kafana od strane usijanih glava. A sad se u njoj okupila grupica mladića, te nešto žustro polemisala uz rakiju i pivo.
- “Evo, vidi ovo, Drama u centru Sarajeva: Migranti tuku i pljačkaju. Pa brate to otišlo iz svoje zemlje da bi ovde narod napadalo. A tobe jarabi“ žestio se Edo.
- “Ma ja, dobro da ih nema puno kod nas, al’ evo, vidi ovo Migrantska kriza: Preko 20 tisuća ilegalnih migranata. I ovde će oni doć’, to se planski naseljavaju da nas zamijene“, uključio se Musto.
- “Planski, planski. Dobro je to neko smislio. Dok naš narod ode trbuhom za kruhom po Evropi, oni njih ovde naseljavaju“, složi se Edo.
Treći mladić zgrabi bocu piva, pogleda jednog pa drugog i onda se oglasi.
- “Ne znam ja baš jel to sve tako”, reče i zaškilji očima.
- “Šta ba ne znaš?“, zbunjeno ga upita Edo.
- “Ma daj, gdje je dvajes’ hiljada? Znaš li ti koliko je to duša?“ – odvrati mu Jasko.
- “Evo vidi ako ne vjeruješ”, poturi mu Edo novine pod nos. “I ovi pišu. Desant na BiH: Oko 20,000 naoružanih migranata pred vratima EU. Znači, jest.“
- “Ha ja, pišu oni, al’ ko zna jel to baš sve tako,“ sumnjičavo odmahnu glavom Jasko i otpi gutljaj piva.
- “Ma nego šta je” pucnu jezikom Musto, “ne mogu ljudi živit’ više normalno tam’ u Krajini od njih. Sve im preuzeli. Evo, vidiš, Bihać na nogama: Migranti spavaju po parkovima, provaljuju u vikendice… A i kod nas ih ima već, a biće ih još više, zapamti šta ti ja kažem. Eno ih gor’ trojica, u staroj Ismetovoj kući spavaju,“ značajno ga pogleda. Jasko odvrati pogled.
- “A kome brate smetaju? Nek’ spavaju, Ismet je davno umro, a djeca mu u Njemačkoj, nikom to nit treba nit to ko traži, a kuća je ionako skoro pa upala.“
- “Aman Jasko, šta ti je? Vodi ih ti svojoj kući kad su ti dobri,“ ljutnu se Edo.
- “Neću, ništa im ne fali ni gor’ kod Ismeta,” nasmija se Jasko. “Rahmetli“, ispravi se.
- “Ma ja, zato je Ismet kuću gradio, da mu se u njoj šire teroristi,“ dobaci Sejo sa drugog stola.
- “Kakvi teroristi, Sejo dragi? Izbjeglice, ljudi dragi, tako smo i mi bježali. Zar nije i kod tebe onaj rođak cijeli rat u Hrvatskoj proveo?“ raširi Jasko ruke.
- “Aha, bježali smo mi, to stoji, al’ mi nit’ smo koga tukli nit’ smo problem pravili. Već šuti, sagni glavu i zafaljuj se Bogu da imaš đe prespavat’.“
- “Pa kakav su ti problem oni napravili, moj Sejo?“ upita ga Jasko.
- “Hajd’ Boga ti šuti. Ne mogu ja s tobom. Nisam zato doš’o u kafanu,” mahnu Sejo rukom i okrenu mu leđa. Umjesto njega odgovori Musto.
- “Pa nisu još, al’ svaki čas. Evo vidi, Pitanje je dana kada će migranti noževima nasrnuti na naše ljude. Ha ja“, potkrijepi on svoj argument naslovom iz novina.
- “Ja ba, kakve izbjeglice“, uključi se Edo. “Gdje su im onda žene i djeca? Već sve mlado, vojno sposobno, umjesto da zemlju brani, oni pobjegli. A ima ih i što su ko zna odakle, iz mira otišlo, kakav rat, kakvi bakrači. A ima ih vala i onih, terorista, što Sejo kaže, evo vidiš. Ovo nisu imigranti nego odbjegli pripadnici ISILa. Heh, šta ja tebi govorim sve vrijeme?” zadovoljno se osmijehnu Musto. “Evo gledaj, evo vidi sve ovo.“
Sa hrpe novina gledali su ih naslovi sa upitnicima.
Među migrantima i teroristi?
U BiH dolazi 1000 migranata?
Jedan im posebno privuče pažnju.
Horor u ulici 502. Viteške Brigade u Bihaću: Migrant pokušao silovati Bišćanku?
- “Pa mater im, sad nam našlo i žene silovat’“, ljutito uzviknu Edo i drmnu rakijicu. “Joj, da je to ovde bilo, odma’ bi mu ja pokaz’o“, stegnu pesnice.
- “Jašta, to samo treba pokazat’ da ne mogu ovde šta hoće. Evo, još jedna. Izbjeglička kriza izmiče kontroli: Migrant pokušao da siluje majku 2 djece. Samo degenek tu pomaže“, othuknu Musto.
Razgovor umuknu a momci se zagledaše svaki u svoju tačku. Samo, samo, da ti bude kao meni, o, ooo, samo čulo se sa zvučnika. Jasko se pridignu.
- “Znate šta ljudi, odo’ ja kući, umorio sam se a valja rano ustajat’.“
- “Hajd’ hajd’, samo ti, povedi i migranta kakvog ako naiđeš na njega“, podrugljivo se nasmija Edo.
Jasko izađe. Preostala dvojica mladića pogledaše se i suknuše još jednu ljutu. Pogled im pade na posljednji naslov na ekranu telefona, koji je pratio one sa hrpe novina. Pogledajte kako migrant prebija staru nenu od 80 godina u Tuzli (VIDEO).
- Vidiš ti to, tu su oni već. I ženu ovako staru da napadnu. Stoka je to, nisu ljudi.
Sorry, this video cannot be played.
- Kakvi ljudi, stoka.
Samo, samo.
- Degenek to treba.
Samo da doživim to.
- Degenek.
Pogledaše se još jednom, nešto sašaptaše i krenuše u noć.
Jasko ujutro navrati u “H.“ na kafu prije posla. Poruči jednu kratku i zapita se gdje su mu drugari. Sa stola pored pažnju mu privukoše svježe novine od tog jutra. U mjestu L. u sjeveroistočnoj Bosni spaljeni migranti u kući. Strese se i zagrcnu. Baci novine na hrpu. Na njih sleti zalutala muha i poče da liže šećer koji se zalijepio za hrapavu stranicu.
Za konkurs
