Jutro je pametnije od noći. Prespavao sam u neko doba bitne događaje za koje se kasnije ispostavilo da i nisu bili bitni. Kao na primjer, komšija dobio unuka ili obili nam šupu i ukrali tegle za zimnicu. I kacu za kupus. Zbog te kace bih obijanje šupe mogao nazvati bitnim događajem. Svako jutro mogu reći da sam pametniji kad sam odspavao. I evo me sad jutro poslije jučerašnje pompe i te nikom zadovoljavajuće presude. Da li sam pametan?
Očekivao sam turbulentan dan iako je počeo kao i svaki drugi. Već par dana ranije stvarao se preko medija teren za haški spektakl. Mediji su dobili zadatak da nas devedesetih, kojih nikako da se odreknemo zahvaljujući opet ovim istim, posvađaju iako za to nije bilo posebnog razloga. Sad su zaduženi za političke serijale i reality show. Da li bi se presuda trebala činiti toliko važna na takav način kako joj mediji pridaju značaj?
Već se dovoljno napravilo za istoriju i Golgotu naroda i narodnosti. Dovoljno je soli na ranu. Ne trebaju nam specijalne emisije. Dok su nekada narod i narodnost bili cijenjeni, istorija to začas promijeni u narod i ostale. Sada narod i ostali su se načičkali ispred televizora očekujući da ih pravda zadovolji. Mi se uvijek tako načičkamo vjerujući da će iz televizora izaći nekakvo čudo.
Nije čudo da se sudi ratnom zločincu. Čudo je da se dozvolilo njegovo skrivanje duži niz godina. Čudo se dogodilo kad su ga konačno uhapsili i pročitali mu optužnicu. Presuda nije nikakvo čudo. A svi tražimo čudo. I vjerujemo u njega.
Ne znam kako se osjećaju svi ti ljudi koji su izgubili svoje najbliže. Mediji mogu svašta pričati, jedino oni znaju kako im je. Žrtve ne može vratiti nikakva presuda, niti može pružiti utjehu onima koji za njima pate. Mediji su odmah sastavili pogrešne priče kao i uvijek. Jučer mi je RSS feed bio preplavljen naslovima o presudi, reakcijama i izjavama… Da se izgubiš u moru plasiranih sadržaja s obje strane. A niko ne pita ni Sejdića, ni Fincija šta oni misle o presudi. Sve druge su jedva dočekali da pitaju sve samo njih ne. Oni su ostali, oni su nebitni. To se, nažalost, govori i za porodice žrtava. Da su nebitni.
S jedne strane presuda je trebala biti oslobađajuća. S druge strane trajanje kazne nije dovoljno iako sudeći po godinama Radovan neće izaći živ. Bitna je riječ DOŽIVOTNO. Osim ako se opet ne dogodi neko čudo pa ga neka svjetska sila pusti na slobodu zbog bolesti da zadnje dane ne dočeka u ćeliji i slično. Konstatacija da se BiH ujedinila u jednome, a to je da i jednima i drugima presuda ne donosi satisfakciju, mi je krajnje neukusna. Pogrešno rečeno. Ustvari, postalo je moderno da se BiH ujedinjuje jedino u ovakvim stvarima, kada je svjetsko prvenstvo ili u ovom slučaju presude ratnom zločincu. Ili narodnom heroju. Za neke je upravo to, narodni heroj koji se borio za svoj narod i oni ga ne smatraju krivim. Za sve druge obilježen je kao monstrum odgovoran za stradanje ogromnog broja nevinih. Bosna se ne može u tome ujediniti ni po pitanju presude niti bilo čega oko imena Radovan Karadžić. A ni Hercegovina. Zahvaljujući tom čovjeku i međunarodnim institucijama koje su pustili svoje pipke, BiH više nikad neće biti jedinstvena. Uvijek će biti podijeljena kao što nikad prije nije bila. Kad ne bi bilo entiteta i podjela, BiH bi bila bolja po mnogo čemu od Sjedinjenih država i Njemačke. Zato se morao desiti jedan Radovan, jedna Srebrenica.
Volio bih da od ovog ništa se nije dogodilo. Volio bih da devedesete ne postoje onako kako su nas zadesile. Volio bih da je danas što-šta drugačije, ali na žalost nije. Ne može se narodima u BiH desiti kolektivna amnezija ili masovna lobotomija. Ne može popraviti ovu grđu i nevolju ni Hepek onog Đipalo Junuza iz TLN-a. Bila bi to utopija o kojoj niko ne bi mogao govoriti. Ne može niko izbrisati ništa od onoga što se dogodilo, niti treba. Pitanje koje su nametnuli mediji “A šta dalje?” kao da im je nejasno kako se treba ponašati ubuduće, o čemu bi mogli naglabati, kao da očekuju instrukcije od više sile kako dalje pumpati mozgove nacijama.
Ništa. I dalje će se pričati iste priče, ljudi će ići na posao ili praviti demonstracije zato što ga nemaju. Djeca će ići u školu, a majke ih bodriti i hvaliti. Iz istorije neće biti izbrisano ime nijednog zločinca i još dugi niz godina spominjaće se ime balkanskog Hitlera. Život ide dalje a nije se rodio ko je narodu ugodio.