Purpurna noć se primicala svršetku. Haljine su se prestale pomjerati uz taktove muzike. Polupijani svijet je, uz gubljenje ravnoteže, pronalazilo put do svojih kočija. Palača je odzvanjala ženskim smijehom. Madame je još uvijek priređivala zabave dostojne kraljevskog novčanika. A da li je baš bilo iz dvorskog novčnika!?
Marija Terezija nije ni slutila da će njeno, ne baš omiljeno petnaesto, žensko čeljade predstavljati sunovrat francuskog dvorskog života. Iako rođena na habsburškom dvoru, odgajana u okrilju najboljih tutora, Marija Antoaneta je i sa svojih dvanaest godina poteško sricala slogove napisane na hartijama. Ipak, biti nadvovotkinjom joj je olakšalo budućnost. Novi život na francuskom dvoru nije je brinuo. Sklona rasipanju novca, priređivanju zabava, kockanjima u kojima bi dočekivala osvit novog dana, modnim ukusom, Marija Antoaneta je nalazila lijek dosadi koja bi je vremenom obuzimala. Pripisuju joj se mnogobrojne izjave, ipak, najpoznatija je o hljebu i kolačima. Jedan od nadimaka bio je i Madame Deficit. Suma sumarum jednog takvog života je bio giljotina. A legenda kaže da se čak i krvniku, koji je trebao pogubiti, izvinula, jer mu je tobože stala na nogu. Kockajući se ljudskim dostojanstvom prokockala je vlastiti život.
Nezadovoljstvo čovjeka kojem se sistematski oduzima dostojanstvo kao bića, kao roditelja, kao djeteta, kao radnika, kao aktivnog člana društva, vremenom postaje i pokretačka snaga, a nerijetko i rušilačka snaga. Marija Antoaneta nije jedinstveni slučaj, i ne djeluje inkognito u nekom društvu. Uz Madame Deficit, bez maškara, u ruhu novog doba pojavljuje se i Monsiuer Veto.
Nije zagonetka, nije inkognito, isuviše frivolan. Svjedočimo sinergiju Madame i Monsiuera. Nije ploča šaha, nego čistog kockanja ljudskog dostojanstva u riječima 'samo su tri esencijalne životne namirnice, sve ostalo je ono što uopšte ne prestavlja bitnu stvar za život. Znatno više trošimo nego hljeba i ulja.'
Rulet se okreće, kocka se i dalje kotrlja 'oni i sami tvrde da petnaest godina ne primaju platu, e mogu sačekati još mjesec-dva.' Odbija sistemsko rješenje Roditeljske kuće, pozivajući se na prednost sadaka rješenja 'jer se ipak radi o djeci oboljeloj od raka.' Monsiuer Veto je podnio apleaciju Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti Nacrta budžeta jednog od kantona. Taoci i dalje čekaju. Taoci uvijek čekaju.
Ulazimo u još jednu hiljadugodišnju purpurnu noć ozlojađenosti, s ove strane hemisfere, kocke se bacaju ali i ogorčenost se kalemi. Kriza vlasti ne znači i krizu uma. Talaca je sve manje. Misao odnosi pobjedu. Jer, ni hljeb ni ulje nije mjera digniteta.