Dođe seljak u grad, pa naprasno zaboravi odakle je došao. Tako da je i dalje morao da nastavi sa svojim seljačenjem, ne bi li se dosjetio odakle je u taj grad došao, ali … uzalud. Pristizali su, jedan za drugim i svi njegovi rođaci, ne bi li ga uspjeli vratiti natrag. Rado bi to i učinili da se njihovi opanci ne prilijepiše za vreo gradski asfalt.
Kada našem seljaku, naposlijetku i posljednji “zemljak” stiže u grad, ovaj radosno uzvinku: “Ih, sada kad smo svi tu, nemamo se radi koga ni vraćati na staro!”
I tako naš seljak sa sve svojim selom, ostade, za vijek i vjekova u gradu!