Živim prekoputa groblja. Prava susjedska raja, uvijek tiha i nikad se ne žale ako ja nisam. Još malo pa će i kod njih sijelo, zablistat će svjetlima koja će im upaliti njihovi najdraži. Ej, ništa ti je zvjezdano nebo usred ljeta, kako taj prizor na početku studenog zna zaškakljati maštu i mistiku. U tom groblju su borovi, visoki i divni, ponositi. Na njima se nastanjuju razne ptice, pa valjda je jedna od njih i ona koja me s početkom školske godine budi i daje mi najbolji savjet za život pun briga – „Kupuj kruh! Kupuj kruh!“
Ustanem i osjetim da sam pravo loše spavala. Glava me sa svakim korakom gura jedan korak unazad i tek po difembahiji koju je mama stavila na kuhinjski prozor vidim da vani puše bura. Počelo je, mislim, to naše uzajamno podsjećanje koliko mrzimo što se volimo, bura i ja. Ne dam da između nas išta stane, osim kafetina ponekad. I crne turske kave svako jutro.
Hladno je. Oblačim džemper na spavaćicu i stavljam vodu za kavu. Živimo u vremenu kad prije pranja zubi pokrenemo aplikaciju, okupamo tamagućija na mobitelu, platimo račune i zasadimo virtualne kukuruze. Nisam licemjer, jebiga, i ja prvo upalim vajber. Tamo me dočekuje davno probuđen on. Kaže, ima novi broj. Milijun znamenaka koje ni ne pokušavam pamtiti spremam pod njegovo ime. To je sad peti, a ja bih htjela da je samo jedan. Zapetljava se još jedan čvor u kompliciranost našeg disanja. Hr, Malay, Thai, China… „Kupuj kruh! Kupuj kruh!“ Prokuhala voda.
Sjedam pred laptop i dok se pali na crnom ekranu vidim tri sloja prašine. Nasmijem se jer se sjetim koliko on mrzi što mi je laptop prljav, a ja ga opet ne čistim. Ne znam zašto se inatim u tim glupim stvarima, ne pruža mi to nikakvu satisfakciju. Ali eto, navučem rukav od džempera preko dlana i malo mahnem po ekranu. Može mi se dok god kavu pijem sama.
Otvaram portale i glava mi još malo jače zapulsira. Teške teme, a ja težak lik. Ne nosim se dobro s komentarima jučerašnjih utakmica, najavama kiša i dežurnim okrivljavačima i krivcima za iste.
Uzmem šalicu Jasine domaće kave i k'o bez glave izlijećem na balkon, da pobjegnem od tegoba punjenim slovima. Čujem baku kako mete dvorište.
„Je li se vratila maca?“ – pitam je i gledam u borove prekoputa.
„Spavala je u kući noćas, dedo je vidio kako jede iz tanjura na prozoru.“
Smijem se.
Sestra ustaje na novu epizodu Spužva Boba koju gledamo uz doručak. Smještamo se ispred TV-a. Na svim našim programima s crtićima počela je nova sezona. Nova sezona big bradera zbog koje su ukinuli crtiće.
Živim prekoputa groblja, u nekom jednostavnom svijetu o kojem se danas više ni ne čita. Znam ja da ptica zapravo ne izgovara „Kupuj kruh!“, ali ne zamaram se time. Vjerujem da mi poručuje da pojednostavim život i vidim u tom njenom pjevu motiv da ustanem ranije.
Za dva dana punim dvadeset i tri godine. Trudim se da mi nisu tegoba i svako jutro gledam Spužva Boba. I jutros ću sa sestrom gledati crtiće, vratit će se i maca sigurno. Večeras ću s majkom praviti kolač i s tatom žaliti za ljetom. Sutra ću s prijateljicama popiti piće u svojoj sobi s išaranim zidovima. Prilično jednostavno i obično.
Neću komentirati utakmice, politiku i big bradera. Nemoj ni ti jutros. Pojednostavi svoj život. Stavi vodu da prokuha, budi dijete s bakom, odigraj gume ispred kuće i kupuj kruh, majke ti. Ne kompliciraj. Kupuj kruh.
FB: Ogledalo Duše https://www.facebook.com/PogledajPozorno