Jedna moja dobra prijateljica za mene ima običaj reći, da sam najproduktivnija kad me naljute. I evo, kao produkt nove ljutnje i ovaj blog.
Ne znam, da li me više ljuti to što na bitnim pozicijama sjede nekompetentni ljudi ili što mi šutimo na njihovu nesposobnost. Već duže vrijeme se u Kantonu Sarajevo ozbiljno igraju s obrazovnim sistemom. Namjerno izostavljam riječ “odgojno”, jer nametanjem administrativnih obaveza nastavniku/ci, isti/a nema vremena, da se posveti djeci i odgojnom radu s njima. Nema vremena, jer treba popuniti tabelu za ovo, tabelu za ono, ovaj obrazac, onaj obrazac, tabelu da je popunio sve ove i one tabele i obrasce… Uvode se novi nastavni predmeti, bez prethodno urađene analize i konsultacije sa širom bazom struke, a sve to u veoma kratkom periodu. Rekli bismo preko noći. Niko ne dovodi u pitanje dnevno opterećenje djece, koja u školu polaze sa 6 godina i već na početku imaju 9 predmeta, a što je u suprotnosti sa savremenim pedagoško-psihološkim tendencijama, da broj predmeta ne može biti veći od godina koje dijete ima. Polemiše se samo o tome da učitelji/ce ne žele dodatno raditi, da nemaju kompetencije i sl.
Ne bojimo se i ne bježimo od posla. Radimo i više nego što se od nas traži. Uz nekolicinu nastavnika predmetne nastave, nosimo kulturno-javnu djelatnost škole, predstavljamo je u lokalnoj zajednici i šire, realiziramo različite radionice za učenike/ce i roditelje/ke (iako ne moramo), uvodimo inovacije, koristimo savremenu tehnologiju (najčešće ličnu), kako bi naši/e učenici/e bar donekle pratili korak sa svojim vršnjacima/kinjama u okruženju i svijetu, istražujemo, tragamo za novim metodama i tehnikama podučavanja, plaćamo kopiranje i printanje dodatnog materijala (od plaće koju “ne zaslužujemo“), kupujemo spužve, krede, markere… Radimo to zato što želimo unaprijediti svoj rad i pružiti najbolje, a ne kako jedan moj kolega iz predmetne nastave svojevremeno za mene reče “zato što sam besposlena” ili “zato što nemam pametnija posla“.
Usavršavamo se, pohađamo seminare, stručne edukacije, konferencije, online treninge… I sve to, uglavnom, sami finansiramo. Plaćamo za stjecanje novih znanja i kompetencija i nije nam žao zbog toga, jer mi živimo obrazovanje. Ne treba posebno napominjati, da je većina škola skromno ili nikako opremljena neophodnim didaktičko-metodičkim sredstvima, o savremenim tehnologijama da ne pričamo. Što bi suprug jedne moje kolegice rekao “najveći domet tehnologije u našim učionicama su sijalica i radijator” (ako se tehnologijom mogu nazvati). I ko je kriv za sve to? Učitelji i učiteljice sigurno nisu. Kome je u interesu obrazovanje koje ne teži savremenim trendovima, obrazovanje koje za cilj nema stvaranje progresivne nove generacije, nego generacije poslušnika, koji ne vide dalje od svog dvorišta (sjetite se pravilnika o izletima i drugim oblicima izvanučioničkog rada; nema ekskurzije van BiH, kako naši učenici/ce ne bi vidjeli, da negdje postoji bolje i ljepše, organizovanije društvo i još ne daj Bože poželjeli isto). Suziti vidike, staviti u torove, imperativ je našeg ministra (namjerno pišem malim slovom) i njegove Vlade.
U posljednje vrijeme često se čuje i kritika, da su učitelji/ce krivi za pretilost djece u Kantonu Sarajeva (što je navodno pokazala nedavna anketa), kao i za to što djeca upisuju gimnazije, a “niko ne želi da bude mesar, tokar i sl”. Mi, inače, biramo školske kuhinje, mi određujemo jelovnik istih i artikle koje će prodavati, mi organizujemo budžet roditelja, mi smo krive/i što ne dobijamo termine u školskim salama… S našim ocjenama djeca se upisuju u gimnazije i sl. E, pa Ministre, aferim! A još nam najavljujete i dodatne kontrole, pa bujrum, dodjite da vidite uslove koje ste nam obezbijedili za rad! U Finskoj, na koju se često pozivate, ne kontrolišu nastavnike/ce, nego pitaju kako im mogu pomoći. E, pa hvala Vam! Molim Vas, da nam više ne pomažete!
Uz sve to, najviše boli potcjenjivanje i omalovažavanje uloge učitelja/ice. U svijetu se razvijenost društva mjeri po položaju i statusu učitelja/ica. Svaki dodatni komentar je suvišan. Znate gdje smo i šta smo!
I da, ovaj blog djeluje možda haotično. Tako se i ja trenutno osjećam (ako to može, da bude osjećaj). Hiljadu misli, osjećanja, hiljadu pitanja bez odgovora, hiljadu strahova i strepnji.
Kuda ide naše društvo ili šta želimo od našeg obrazovanja?!
P. S. Može se primijetiti i kritika, da sa naš učiteljski glas ne čuje, da ne reagujemo, što nije tačno, samo nas ne žele čuti. A ako nas i čuju, onda…
Heh, spremna sam da snosim posljedice svog javnog govora, ipak valja zaraditi penziju 😉
(Fotografija preuzeta sa lessonplanspage.com)