I tako… Slušam tatine priče iz djetinjstva, iz mahale i komšiluka. Razmišljam, kako je to bilo lijepo vrijeme. Vrijeme ljudskosti, duševnog mira, sigurnosti… Vrijeme kada si znao da ti je komšija bitniji nego tvoj narođeniji koji je nastanjen u drugom dijelu grada. Spominje tata tetku Ajku. Teta koja je rado djeci mazala šnite sa maslacem i stavljala Aleve paprike. Teta koja je rado jabuke po mahali dijelila. Kaže tata, imali su i čika Fadila. On je popravljao bicikla, motrio da velika djeca „ne terorišu“ one koji su rastom bili manji. Kaže tata da je komšiluk krasila i draga teta Jovanka, prava dama. Radost Božića i Vaskrsa uselila je u njihova srca i uz roditelje, savjetovala kako da se ponašaju.
Djeca iz ulice, mahale su rado pomogala i teti Ajki i čika Fadilu i teti Jovanki. Gurali su se i svađali ko će ponijeti ceker lijepim gospođama ili ko će donijeti alat čika Fadilu. Kažu, radili su to jer su željeli i jer su u kući o tome učeni. Bila je sramota da se komšiji ne pomogne. Znalo se desiti da nečija majka pravi kolač i da joj zafali malo šećera. Nije bilo problema „uzajmiti“ šolju za agdu. Vrata u komšiluku se nisu zaključavala, svi su dobro došli. Smijeh se čuo na sve strane.
Nije puno godina prošlo do danas. Nije, ali svijet i svijest se promijenila. Nema više kucanja, posuđivanja šećera, otključanih vrata. U nekoj od zgrada je ostala jedna teta Ajka sa Alevom paprikom. Možda jedna mahala ima svoga čika Fadila, jer malo ko danas vozi bicikl. Djeca iz mahale i ulice svoju nadmoć i taj neki status pokazuju bijesim autima. Za tetu Jovanku nisam baš sigurna, jer neki loši ljudi, društvo su podijeli na njihove i naše.
Djeca moje generacije i moje mahale su znala za kućni red. Znala su da svojom bukom i galamom ne smiju druge uznemiravati. Ako bismo ponekad, nesvjesno to i uradili, roditelji ili komšije bi nas upozorile na to.
Pitam se da li je problematičnog komšiju tada ostatak komšiluka čulo, jer danas ga ne čuje. Danas niko ne čuje ni kada sin tuče majku, iako se na haustoru ulaza to dešava. Ne čuju ni kada taj isti montsrum istjera majku iz njenog ognjišta. Ponekad to i nije za čuditi jer tu zloćudnu buku ne čuje ni policija, ni službe za socijalni rad… Ne čuje niko, ne želi. Kaže, ne dešava se u njihovom domu. Ne shvataju da je i komšiluk njihov dom.
Ipak, moj komšiluk i pored tog mostruma i drugih namćora, ima i divnih ljudi. Doduše, nedovoljno da nadglasaju komšijsku zloću, ali drago mi je kada sretnem najdražu doktoricu koja je drugačijom uniformom tjerala naš strah. Veselim se i kada sretnem komšinicu koja s ljubavlju priča o rudarskim kolinijama. Obradujem se i komšijama koje hrane životinje, govoreći da zbog njih ne brinemo.
Porodicu ne možemo birati, ali prijatelje i komšije da. Zato, budimo dobri da bismo bili izabrani.