Kongurencija: pridjevi se sa imenicom slažu u rodu, broju i padežu, a glagoli u rodu, licu i broju. Drage žene (i muškarci), izbjegavajmo njihovu „neslogu“ , štaviše – jednu ljutu posvađanost koja danas našim jezikom hara i ozbiljno naginje ka prilično duboko uvriježenoj (barem, evo izvjesno je, jezičkoj) mizoginiji, koju bismo, ipak po definiciji, trebale očekivati samo od izvjesnog broja muškaraca, a ne i od nas samih. Izbjegavajmo propuštati duboko pogrešna i još dublje uvriježena poimanja stvari da se silinom stihije kotrljaju u potpuni odron. Drž'mo se kongurencije kao pijane plota i zaustavimo lavinu!
Zar je to tako teško pogoditi? Zašto mislite da je normalno da na moju vizit karticu stavite „predstavnik, profesor, vaspitač“, kad sam ja žena? Nekad pogledam „uza se, niza se“ kad vidim takvo što, pa me jeza prođe, pomislim da li stvarno ne vidite tu činjenicu, pa baš mislite da sam muško? Uhvati me strah. Jeste, jesam se znala ošišati i super-kratko i zamotati u ogromni kaput (to je moje građansko pravo da od sebe pravim čudo ako to želim… i nećemo sada i ovdje o tome); hajde eto, svašta se možda i moglo pomisliti. Ali ipak, ovo se dešavalo na poslu gdje mi svi znaju ime i prezime: što je previše, previše je. Pomislim onda, kako bi bilo da svome brkatom direktoru na vizitku odštampam: direktorica! E, evo ti sad: tražili ste, gledajte. Bila bih na ubrzanoj traci za otkaz, uz cinično sukanje brka – njegovog, svakako. Ipak, zašto onda mene možete vrijeđati nebulozama, iako brkova nemam, niti sam ćelava i ne želim postati muško. To jest, nije mi bila namjera.
Ukoliko žene ne žele koristiti odavno utvrđena gramatička pravila i obraćati se jedna drugoj u ženskom rodu, čak insistirati na tome, onda kako misle za sebe uspostaviti ikakav rodno ravnopravan status u društvu? Šta, zar im je neprijatno obraćati se drugoj ženi tako kako spada? Neprijatno?? Ovdje su neki šarafi, onda, ozbiljno rasklimani!
Ne možeš negirati sebe a u isto vrijeme od drugih (tj. od muškaraca, ta od koga bi drugog) tražiti da te uoče i postave kao ravnopravnu, tek tako, iz čista mira i ničim izazvanu. Dok ti – ne samo da ne koristiš svoja zakonska prava, nego čak ne želiš znati ni za gramatička pravila? Ma ne želiš ni čuti za njih, nije gramatika mlaćenica pa da te nahrani, koja je korist od nje onda?
Ako je sve ono što jesi bezvrijedno u tvojim očima, kao što je tvoje ime, rod i pomoz’ Bog, zašto bi te onda bilo koja druga osoba uvažavala, ili čak i cijelo društvo? Ako ti je normalno za sebe reći da si sudija, ministar, učenik ili student i to te nimalo ne vrijeđa, a nije ti ni do bola smiješno, zašto misliš da će te neko drugi gledati onom koja jesi? Ako ti je normalno za kćerku reći „sine“ mada si diplomirala upravo maternji jezik, onda reci i samoj sebi – gospodin sam, tim se dičim. Slobodno tad i brkove zapusti, pa – kad ustreba, a i što da ne – i za pojas zadjeni!
Radi li se možda o kolektivnoj psihozi pa se ove očigledne stvari čine suludim samo rijetkima ili će se, pak, mnogobrojne jezičke, ali time i kulturološke nebuloze, ipak jednog dana ispraviti? Jer rodna ravnopravnost u društvu se neće ostvariti time što ćemo se sve deklarativno izjasniti kao muškarci. Osobe koje pišu jezičke udžbenike tebale bi napraviti hitnu reviziju svojih primarno nacionalno sročenih knjižica i posvetiti pažnju ovom stvarnom jezičkom i kulturološkom problemu.
Za konkurs.