Baš nas u zadnje vrijeme pritišću pričama o ravnopravnosti. Muka mi je od svega toga. Toliko da sam se zapitala da li ja kao žena osjećam ne ravnopravnost, nego neravnopravnost. Brani li meni neko da se probijam društvenom ili političkom ljestvicom prema nekoj od pozicija? Je li teško biti aktivista?Da li je teško odvojiti sat – dva od dnevnog rasporeda i učestvovati u nekoj od aktivnosti koje se direktno ili indirektno povezane sa poboljjšanjen društveno političkog nam života. Pa nije.Nije problem ni u etiketiranjima koje prate sve, i muškarce i žene, koji su u bilo kom obliku u javnoj sferi. Niko ko radi dobro svoj posao nije nazvan pogrešnim imenima. Niko ko zarad svojih ličnih interesa nije nešto uradio, a očito za većinu, protiv pojedinca ili društva. Kažu ne daju ženama da budu da na čelu neke stranke, da budu direktori. Vodje. Nije ni to problem. Mogu žene i to. U državi u kojoj se posao dobija zna se kako, zašto bi žene dobile posao zbog ravnopravnosti. iIli u izrazito šovinistički nastrojenim partijama, zašto bi žene bile pitane ili priznate kao ravnopravni protivnici ako su se aktivirale kao potreban procenat zarad neke nadoknade. Zbog ravnopravnosti? Pa dobro šta je onda problem. Gdje je ta neravnopravnost. Gdje je osjećamo. Konkretno ja. Trenutno nezaposlena, zvanično. Majka sam. Brinem se o klincu, i naporno je. Zahtijeva puno radno vrijeme x2. Ali da hoću mogu da se organizujem i aktiviram ili zaposlim. Na uštrb vremena koje provodim s klincom. Da li ovako kao 24h mama ostavljam pogrešan dojam svom djeteu i vaspitavam ga da je ženi mjesto u kući. Ne. Nije to pogrešno. Jer da jest a ako se vodimo smjernicama iz drage nam EU, koju uzimamo kao mjerilo, dobrote, napretka, ravnopravnosti, ne bi ni kod njih bio tako veliki broj, pogotovo mladih žena, nezaposlenih i neobrazovanih uglavnom, koje kao majke imaju dobro zaštićen status. Nije ni u tom caka. Sad mi je već dosadilo pisati, pa da skratim.Moje skromno znanje i iskustvo mi govori