Veliki dio djetinjstva sam proveo kod rahmetli nene, u tipičnoj Muslimanskoj kasabi, sličnoj onima koje smo često gledali u TV dramama ponedeljkom na TV Sarajevo. U okolini te kasabe je bilo nekoliko razbacanih Srpskih i Hrvatskih sela i zaselaka, a u jedno od Srpskih sela, tokom ljetnih mjeseci, mi smo išli na kupanje u rječici koja tu protiče. Igrali smo se i kupali sa lokalnom djecom, kao i sa onima koji su dolazili iz veće ili manje udaljenosti sa istom namjerom. Sjećam se da smo jednom prilikom ostali bez vode za piće, pa smo krenuli da po obližnjim dvorištima potražimo česmu ili bunar. Vidjeli smo česmu u jednom dvorištu i kad smo došli do ulaza, izašla je djevojčica, malo starija od nas i rekla zajedljivo: „Nema ovde vode za vas, idite odakle ste došli, pa sipajte vodu“. Ne sjećam se kako smo riješili problem sa vodom, ali se sjećam da je ubrzo iz istog dvorišta do kupališta došla žena koja je sa psovkama i prijetnjama tražila da napustimo kupalište, navodeći nekakve banalne razloge kojih se više i ne sjećam. Tada se u žestoku raspravu sa njom upustio jedan od rijetkih već odraslih mladića koji je bio na kupalištu, koji, očigledno, nije bio iz našeg mjesta, ali ni iz tog sela. Njoj je rekao da je on iz Muslimanskog sela, relativno udaljenijeg, i nakon nekoliko minuta međusobnog vrijeđanja i psovanja, žena je se povukla, a mi smo se skupili oko našeg neznanog junaka. Tada nam je on rekao, da je on ustvari iz Srpskog sela, ali da nije mogao da trpi njen bezobrazluk i bahatost prema djeci. Mi smo nakon toga, kao i mnogi drugi godinama poslije, nastavili dolaziti na to kupalište, kao i prije tog dana. Niko u svemu tome, nije glasno izgovorio da se, najvjerovatnije, radilo o gestu mržnje na nacionalnoj osnovi, mada smo i mi, sa svojih 10-13 godina to shvatili. Taj događaj nismo, barem u značajnoj mjeri, spominjali ni roditeljima ni komšijama i prošao je potpuno nezapaženo. Sigurno, tome je i pomoglo to što se događaj desio u prvoj polovini 80-tih godina prošlog vijeka, nije bilo društvenih mreža na kojima bi mi imali priliku skrenuti pažnju na sebe, kupeći lajkove i komentare, kao ni portala, koji bi naslovom tipa:“ Skandalozno ! Srbi ostavili Muslimansku djecu žednu na + 35 stepeni i verbalno ih vrijeđali“, pokušali zaraditi koju marku više. Još bitnije od toga je, vjerovatno, to što smo još uvijek imali sistem koji je slične ispade sankcionisao rigorozno, pa su se tih sankcija bojali i oni koji su pokrenuli te događaje, ali i odgovorni za eventualnu eskalaciju zbog toga. Suština je u tome, da uvijek i svugdje, ne ekskluzivno na našim prostorima, postoje ljudi sa ispadima mržnje prema drugačijima po raznim osnovama, ali presudnu razliku predstavlja odnos sistema i medija prema takvim. Da smo tada, mi djeca, došli na lokalnu čaršiju i mnogobrojnim besposličarima i barabama, koje su inače uvijek tu bile prisutne, sa dramatičnim elementima ispričali šta nam se desilo, pretpostavljam da bi oni žestoko reagovali i verbalno i koreografski, ali se niko ne bi usudio da krene u nekakav „osvetnički pohod“, ne zbog straha od potencijalnog neprijatelja u susjednom selu, već zbog straha od zakonskih sankcija. Taj sistem je barabe i destruktivce tretirao upravo tako, ovaj sistem je od takvih napravio pretorijansku gardu, i opet uz pomoć medija. Sada, nekih 35 godina poslije, spadam u grupu ljudi koji vole da putuju i razgledaju bivšu nam državu, i srećom, još uvijek imam i mogućnosti za to. Moja iskustva sa tih putovanja, u komunikaciji sa ljudima nakon što saznaju kako se zovem i odakle sam, kreću se u rasponu od korektnog do izuzetno prijatnog. Da sam, nekom nesrećom, rob medija, na slična putovanja bih trebao kretati u oklopnom transporteru, sa pancir košuljom i šljemom. Siguran sam da slična iskustva dijele i mnogi drugi koji su se nalazili u sličnim situacijama. Ne umije mržnja da pjeva, koliko mediji pjevaju o njoj. I to je, opet, razumljivo. Neuporedivo više pregleda, klikova i komentara nose tekstovi i prilozi sa mrzilačkim sadržajem, a o eventualnim honorarima koje za tesktove sličnog sadržaja isplaćuju moćnici koji na krilima te mržnje vladaju mogu samo nagađati. Kad ljude dovedete na rub egzistencije i onemogućite im sticanje vlastitih iskustava, moć medijskih sadržaja na njihovu percepciju je presudna. Mnogo realniju sliku bi imali kada bi mediji, nekim čudom, prema aktima mržnje, imali isti odnos kao i reditelji sportskih prenosa prema egzibicionistima koji utrčavaju na teren. Oni koji su u stanju da mrze ljude koji ih ni na koji način nisu povrijedili ili imaju ozbiljan psihički problem ili mržnju koriste kao alat. Tako sam od kolege saznao da je njegov komšija, inače višestruki direktor javnih preduzeća i vlasnik više privatnih preduzeća, u selu u kojem smo se mi nekad kupali, od Srba koji su odatle izbjegli kupio ogromne površine zemlje po smiješnoj cijeni. Kada ga je taj moj kolega pitao zašto to kupuje on je odgovorio“patriotski“:“ Kada ih ostavimo bez zemlje, nikad se oni više neće vratiti i mi smo onda rahat“. Slična obrazloženja su, vjerovatno, imali i drugi mnogobrojni tajkuni koji su od tog sela napravili neku vrstu elitnog vikend naselja, sa visokim ogradama, bazenima, ergelama isl. Koliko čujem, na toj rječici je se sada nemoguće kupati jer su ograde spustili sve do obale, a nerijetko se, do obale spuštaju dobro uhranjeni i dresirani psi. Uz to, opravdavajući investicije stvaranjem uslova za povratak izbjeglih, do njihovih zdanja je urađen nov asfaltni put, obnovljena je elektro i telekomunikacijska mreža, sve od budžetskog novca. Ukoliko neko nije shvatio, barabe su, pljačkajući i izrabljujući uglavnom pripadnike svog naroda, ostavili pripadnike drugog naroda bez njihove očevine, i još ubjeđuju svoje komšije kako ih na taj način brane, pri tom koristeći fašističke fraze. Da komšija to lakše proguta, pomažu mediji sa sadržajima iz iste vreće iz koje svoje obrazloženje vadi komšija tajkun. Prethodne dvije rečenice bi se mogli nazvati:“ Sve što ikad trebate znati o govoru mržnje“.
ZA KONKURS
