Jedan od načina da vlast izbjegne odgovornost prema narodu je da zamijeni teze. Da, možemo pričati o tome kako demonstracije u Beogradu, Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, na društvenim mrežama predstavljaju napad na pravnu državu i sistem, ali bi svakako bilo bolje da kažemo i kako demonstracije u Beogradu, Banjaluci, Sarajevu, Mostaru i na društvenim mrežama predstavljaju napad na ono što državu sprječava da bude pravna, i napad na sistem koji život čini nepodnošljivim.
Šta bi se desilo kad se ne bismo bunili?
Pa ništa. Naše pravne države i uređeni sistemi bi nastavili, zakonito i uredno, jesti sopstvenu populaciju. Mladi odlaze, stari umiru, a oni neki između ostaju da grcaju u dugovima nesposobni da iznesu reformu bilo čega – infrastrukture, školstva, javne uprave, zdravstva, pravosuđa. Pod pritiskom Evrope uvodimo sisteme (po principu šlag na tortu od govana) koje neće imati ko da koristi. Stasale su već čitave generacije naučene da nije važno ko si, već čiji si. I to je možda najstrašnije od svega. Jer, zavučeni u svoje mišje rupe, obespravljeni građani ugroženi lokalnim kabadahijama i kokošarima nisu djecu učili da je to sve prolazno, da se treba rukovoditi uzvišenijim principima, hrabro boriti za sebe i slobodu dostojanstvenog života, već su ih učili da se poklope ušima i preživljavaju sistemom pacova ili miša. Proviri kad lešinari odu, brzo istrči da ćapiš koju mrvicu, i bjež' nazad da te ko ne utepa. Ako te ko napadne – izvini mu se. Ako te ponizi – zahvali mu i poljubi ruku. Ako te zgazi – blagoslovi ga i pokloni mu se.
Jer šta roditelji mantraju već decenijama, već da nema pravne države. Šta uče omladinu – da bježi odavde. Šta je omiljena izreka – ko posljednji ode neka ugasi svjetlo.
E to svjetlo…već je ugašeno, a i nikad ugašeno nije dok postoji čovjek i u njemu živo srce.
A ljudi postoje . I srca su im živa.
Srca koja vole, strepe, nadaju se i vjeruju. Srca koja plaču i drhte od radosti. Srca koja čuvaju ono najviše i najljepše i najljudskije. Da, obično, ljudsko srce, ono je sve to.
Jer upravo iz srca vučemo snagu kad nam sve ostalo malaksa. Srce potegne taj odlučujući damar i kad doktori dignu ruke. Srce je ono što se prvo traži kad se plod osluškuje u stomaku, i srce je ono što šalje posljednji pozdrav kad se vraćamo Izvoru.
Srce nije razumno, zato ga nismo uspjeli relativizovati.
A relativizacija je kad veličinu jednog problema umanjuješ drugim problemom. Kad kažeš „zašto hranite životinje pored gladne djece“, ili „zašto pomažemo migrantima kad imamo našu sirotinju i beskućnike“, ti relativizuješ. Relativizacija je zabava ograničenih, mentalno ograničenih, ne duševno, jer svako ko se time uvjerava da logično sagledava stvari je ispod iskrivljene logike i dalje čovjek, sa srcem, samo ga ne sluša. Sluša svoj um, onaj um koji hrani ništavnim emisijama i palanačkim filozofijama.
Zato, ne mijenjajmo teze. Ne obazirimo se na priče o podrivanju države. Pa ne živimo u Norveškoj, već u duboko razorenim i osakaćenim društvima ljudi velikog srca. Nema ovdje više šta da se podriva sem trulež. Nema ovdje više šta da se napada sem javašluk. Nema ovdje više šta organizovano da se ruši, već nepravda. A rat, novi rat, to je najveća pišurija od svih. Rat nikad nije završen, onaj isti, stari rat, nikad nije završen.
Zato ljudi, vođeni srcem, gladni pravde, mira, zdravlja i prosperiteta, koji dižu glas i traže život bez obzira na vjeru, entitet i državu – ti ljudi nekom donose strah, a nekom nadu da nam se možda sprema novi mir. Da, biće mira. Odavno nismo bili srećni.