„Da! Ja sam dobro razumio vaš sistem! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vrijeme da ne bi imali ni snage ni vremena za gnjev. Oni tapkaju, budite zadovoljni. Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa.“
Albert Kami
Prva slika
U učionici sjede 32 učenika. Monotoni glas predavača prisutne uspavljuje, više nego li što raspaljuje čiste umove neiskvarene mladosti. O prozore škole dobuju krupne kapi kiše upotpunjujući crno-bijelu sliku stvarnosti. A i nacionalni sastav prisutnih garantuje mirno privođenje časa kraju; bez suvišnih pitanja jer, bože moj, profesor je također „naš“ i nema sumnje u vjerodostojnost onoga što predaje.
Zvono prekida njegov monolog. Anemična i čini se umorna učionica je na trenutak živnula. Mora se priznati bez osobitog žara. Važno je da se izađe napolje, a da li je išta ostalo u mladim glavama nije ni bitno. Uostalom, bitne odluke će donositi neko drugi ili, u najgorem slučaju, biće im rečeno šta je dobro, a šta ne. Pa čemu se onda umarati?!
Slika druga
Njihova imena, religiozna opredjeljenja i mjesta iz kojih su došli su sasvim nebitna. Logistika im je uredno servisirana svakog prvog u mjesecu. O njihovom zdravlju brinu ljekari u velikoj ambulanti ispred koje u stanju pripravnosti miruju dežurna vozila. Grad i bolnica nisu daleko. Došli su iz svih krajeva; od Triglava do Đevđelije. Upoznao je Mađare, Slovake, Rusine… Njihovo je samo da „upijaju“ znanje i da ga u pravom trenutku primijene. Insistira se na razvoju samoinicijative, individualne kreativnosti uz jasno poštivanje i ljudsko uvažavanje očiglednih različitosti, ali ipak je kristalno jasna hijerarhija u komandovanju i odlučivanju. Njih pet hiljada boravi na površini od oko 6-7 hektara. Nije im tijesno. Upoznao je iz priča i različite krajeve, običaje, jezike, pa i vjerske svetkovine i praznike. Ta površina, činila se kao svojevrstan filter u postepenom građenju čovjeka; mladog, uzornog i korisnog člana šire društvene zajednice.
To je različitost utkana u jedno. U „jedno“ koje će kasnije postepeno i „korisno“ razvalit’ samo sebe.
Treća slika
U prostoriji pet puta pet trešti muzika bez ikakve umjetničke vrijednosti. Za pet-šest stolova sjede tinejdžeri probušenih nosnica, neprirodne boje i oblika kose i pocijepanih farmerica. Tik do stropa duhanski dim se može rezati nožem. Na stolovima je nekoliko boca raznih vrsta stranog piva, prazne šoljice kafe i kutije cigareta, a u rukama im bljeskaju mobilni aparati. Čini se da društvo sjedi zajedno. Samo se čini…
Svako od njih u svom je svijetu. U svijetu u kome se postepeno otuđuju od samih sebe.
Slika četvrta
U velikom parku na dvije klupe sjedi skupina od desetak učenika. Nešto živo raspravljaju. Grupi se pridružuje još jedan učenik. U desnoj ruci nosi LP ploče (takvih danas nema), a u lijevoj kožnu fasciklu i knjige. Jedini on ima dugu kosu i kaubojske čizme. Puši. Zalazi u lokale. Ostalima je to zabranjeno. Škola to efikasno sankcioniše. Profesor je svetinja, a škola ustanova u koju se ulazi sa respektom. Red je uspostavljen. Narušen može biti pojedinačnim, u startu izolovanim incidentom „označenog-prokazanog“ pojedinca koji će u nekoj skorijoj budućnosti biti čovjek bez adrese koji zna da puca. Neostvaren čovjek. Čovjek zvani Propast!
Pola slike
Na njoj se „crno-bijelo“ kezi Sartrov Žil.
P.S.
Gdje je krivac za uništenu mladost i državu, porobljavanje, smrt, jame, i na koncu za otuđivanje i beznađe?
Dobro pogledajte u ogledalo. Jeste li!?
Sad pljunite vandalu u lice.