Uloga žene u društvu pažljivo se konstruiše od samog njenog rođenja i to prema manje-više istom obrascu, toliko ustaljenom, da karakteristike njenog ponašanja izgledaju kao genetski uslovljene, a ne kao da su uzgojene u stakleniku društvenih normi. Tako se od djevojčica očekuje da budu dražesne i primjerne, a od dječaka – da ne budu preveliki mangupi. Djevojčica mora od malena da nauči da sjedi skupljenih nogu, da pazi da ne ufleka majicu, da uvijek bude počešljana, da bude uredna, a dječak, sve što bi dječak zaista morao jeste, makar i neredovno – da pere zube. Dječak koji oponaša majku tako što drži krpu i briše prozor jest “duša draga” koja pomaže mami iako bi mogao da se igra nečim drugim. Djevojčica koja uzme krpu je, s druge strane, “duša draga” koja će pomagati mami čak i onda kada bi žarko željela da se igra nečim drugim. Svaka kasnija pobuna protiv “krpe” nailazi na prigovore i neslavna poređenja sa drugaricama koje su, eto, vrijedne i pedantne i koje bez pogovora, čak s ushićenjem, usisavaju, brišu prašinu, peglaju, peru prozore i vješaju veš. I to ne bilo kako. Kad se peru prozori, osim uglancanih stakala, posebna pažnja posvećuje se trljanju drvene stolarije – trljanje u nedogled, a kad se širi veš, onda se tačno zna redoslijed, od većeg predmeta ka manjem, od potkošulja do gaća, od peškira do salveta (ili obrnuto, važan je princip), sve u svemu, kreativnost nije dozvoljena, jer – šta bi rekle komšije.
Uostalom, sav ovaj uloženi trud ima plemenitu svrhu – da kod djevojčice stvori zdrave navike, jer, jednog dana te sve ovo kao odraslu ženu ionako čeka. Usput bi bilo lijepo da naučiš i da kuhaš i da znaš ušiti makar dugme, svakako će ti trebat u životu, a i kako ćeš se udat, kako ćeš pred muža, a tek pred svekrvu. Moji konačni argumenti u raspravama s mamom, dok držim krpu u ruci (ruku na srce, to zaista nije bilo često), i kukam kako ima ljepših i korisnijih načina da se provede nedjelja, bili su: udat ću se za kuhara i imati kućnu pomoćnicu. A mamini argumenti, koji su pečatirali svaki dalji pokušaj, uz osmijeh koji sažaljivo kaže “e moje dijete, ne znaš ti još šta te čeka u životu” bili su: šta god da postaneš u životu, na kraju će te opet čekati – kuća, djeca. Eh sad, ne bih da okrivim mamu, ali nekoliko puta, čak i u studentskim danima, sanjala sam da se udajem, i budila se kao iz najgore noćne more – svoj život sam već vidjela kao završen, zarobljen u raljama kuće, djece i dočekivanja gostiju. A i to dočekivanje gostiju.
Dugo sam se pitala zašto se kaže “dočekivanje gostiju”, a ne “druženje s rodbinom ili prijateljima”. Idiot, pa samo ime mi kaže da se radi o dočeku, o dočeku kao o ceremoniji, o dočeku kao paradi tanjira, čaša, escajga, paradi mesa, pita i dolmi. Dobro, ne pada sijelo samo na ženu, učestvuje i muž. Ona pripremi listu potrebnih namirnica, on ode i pokupuje sve to. Onda ona kuha jedno, drugo i treće istovremeno, dok je četvrto u pripremi, a peto u planu. U međuvremenu pere iskorišteno suđe (da se ne nagomila), na brzinu štrika i veš (jer mašina je još jutros završila), i pred večer, pred sami dolazak gostiju, a dok još nije pala s nogu, odlazi da se istušira, našminka i popravi frizuru. Njegovo zaduženje jest: piće i dobra atmosfera. A i ne bi ga valjda ona “trpila” u kuhinji i saplitala se o njega na svakom koraku. Elem, gosti stižu, ona baca posljednji pogled u ogledalo na putu do ulaznih vrata, nabacuje osmijeh i zabava može da počne, muž preuzima ulogu “pića i dobre atmosfere”. Pršte komplimenti za domaćicu i pokoja molba “de dodaj čašu dok si na nogama” i slično. Gosti odlaze (ne prije ponoći, jer nije valjda gostima dosadno pa idu ranije?!), ostaju prljavi tanjiri, čaše, escajg i ostaci mesa, pita, dolmi. Muž, ostvarivši svoj zadatak, pomalo umoran, a možda i pripit odlazi na spavanje, a i ženi velikodušno dobacuje “ostavi sad suđe, hajde spavat, oprat će se sutra”.
Ovo “oprat će se sutra” znači, pogađate, “oprat ćeš sutra”. Kako god, i kad god, da li istu noć il’ sutradan ujutro, ribajući tepsiju u kojoj su se skorili ostaci hrane i gledajući u hrpu još neopranog suđa, ženi će možda, tek možda, sinuti misao: “a što meni sve ovo treba”, a onda će, sklanjajuć rukom pramen kose sa čela, odagnati istu jednim uzdahom, a možda čak i psovkom “jebem ti žensko”.
Dobro, danas sijela i nisu možda tako česta, trpeza i nije tako obilna (a ima svega i kupit, isto k'o domaće), a i većina žena danas ima mašinu za pranje suđa (čuj mene žena, mislim domaćinstava), ali me kapirate, ne?
Koliko puta je žena, poslije ovakvih sijela, legla na zasluženi počinak, i utonula u prvi, najslađi san, a onda osjetila muževljevu ruku na ramenu, drmusanje i gotovo prijekorni, a u stvari vjerovatno samo pospani ton: “Ustani, plače ti dijete”. Nek proba ona tako umorna samo se grubo našaliti odgovorom: “Ustani ti, i tvoje je dijete”, znat će šta slijedi: “kakva si ti majka”.
Elem, možda sam ja sve pogrešno shvatila, nisam dovoljno dobro posmatrala, izvela sam pogrešne zaključke, to nije svugdje tako, a i vremena su se promijenila. Ali prosto ne mogu da se otmem dojmu da je nešto pogrešno u svemu ovome. I to ne greškom muškaraca, tj ne isključivo njihovom greškom. Muškarcima ovaj obrazac ponašanja žena, u kojem žene nose veliki teret koji se i te kako može bolje i pravednije rasporediti i na ostale ukućane, vrlo vjerovatno savršeno odgovara (lično ne poznajem nijednog koji se žalio), ali upravo su žene te koje ga usade u svoje kćerke. Za majke je možda kasno, ali zato se i obraćam kćerkama: žene, imajte više vjere u muškarce, i više ljubavi prema sebi! Dopustite svojim partnerima i sinovima da vam pomognu. Oni to mogu. I ne dajte se ubijediti u suprotno!
P.S. Moj muž nije tip gore opisanog muškarca, on je već emancipovan, i želio je da ovom opaskom to i naglasim.