Da li sve što se dešava pripisati bezobrazluku političkih elita ili mentalitetu nacije, odnosno podaničkoj strukturi ličnosti svakog pojedinca, koji gura pare u džepove za bilo koju potrebu, to ne znam. Samo znam da iznos davanja zavisi, od tog, koliko je ta potreba relevantna i važna za nekog pojedinca. To davanje se zove MITO.
Mito se počinje davati dok se dijete školuje, plaća se za ocjene, upis u srednju školu ili fakultet, a neki čak pkupuju i diplome.
Iznosi su ekvivalentni stpenu obrazovanja, zavise i od nivoa školske ustanove. Ljudi smatraju da ne može drugačije u našoj BiH. Iako možda i može. Ovaj fenomen bih nazvala needukovanost širokih narodnih masa o tome, da je i davanje MITA krivično dijelo. Te da su oni koji daju ravnopravni učesnici u korupciji sa onima koji ga primaju.
MITO doduše daju oni koji nemaju nikakvog drugog uticaja u društvu niti kakvog bogatog rođaka na položaju da to odradi umjesto njih (da kaže: de vidi tog mog i poguraj ga malo). Te da stvar prođe bez guranja novca u nečiji džep, ali i na taj način se učestvuje u korupciji. To se ne zove mito već NEPOTIZAM.
Na taj način ljudi dolaze do ocjena, diploma, posla i napredovanja. Ovo je posato najčešći model ponašanja i najsigurniji način da se dođe do statusa diploma. MITO I NEPOTIZAM su njasigurniji model za napredovanje u društvu. Kompetencije konzumenata raznih usluga na navedene načine, nisu ni bitne, važno je da su dogurali do diplome, posla, pozicije.
Znanje je jedina vrijednost na koju se ne plaća carina, međutim diplome su visoko cijenjene, tj. imaju svoju cijenu i mogu se kupiti.
Pa zato kod nas zvanje i ne znači znanje, jer mi to tako hoćemo. Mi želimo zvanje, a ne znanje i želimo radno mjesto, a ne posao i mogućnost da stavrno radimo i doprinosimo razvoju društva. Zato imamo takvu situaciju da nas nekog sa zvanjem ljekara liječi, a neznalice obrazuju.
Primjer: Nedavno u jednoj osnovnoj školi u Sarajevu naslušala sam se toliko gluposti i to na sjednicama “stručnih” tijela. Tako jedna koleginica kaže direktoru škole: „direktore učenici naručivaju užinu negdje drugo, a ne tamo gdje ste vi rekli, neki kombi se parkira i oni kupe sendviče“
Direktor jadan „raspisao tender“ za užinu i sam ta se valja jesti. Učenici neposlušni, jedu šta vole i na taj način prave grijeh prema brižnom direktoru… Ali ne bi nastavnica (uz to magistrica) koristila takav vokabular, da taj isti direktor dok vodi sjednicu ne uzvikne: “Oni odlučivaju”.
U toj školi takvi odlučivaju, učenici neposlušni naručivaju i rade šta hoće. Svaki učenik se ponaša bahato shodno statusu roditelja i njihovom invetivnošću prema upravi škole. Neki su roditelji „bezobrazni“, a neki dođu pred kraj godine i fino zamole za bolju ocjenu i vladanje, naravno koga drugog nego direktora škole…
Uloga nastavnika je najminornija, oni služe samo za izvršavanje upustava uprave i administrativnih obaveza, te da budu pristuni na času. Pri tome ne moraju biti sposobni da reprodukuju znanje. Trebaju biti podaničkog uvlakačkog menatliteta, jer primljeni su preko štele i rade sve sto im direktor kaže. Rade sve osim onog što treba, a to je da nauče i obrazuju djecu.
Apropo toga sva sam se sledila kad sam čula kolegu, koji se toliko izvikao na učenicu, kad ga je pitala da joj nešto objasni, smatrao je to čak atakom na svoju ličnost i doživio kao ličnu uvredu.
Zvanje dakle nije znanje, na znanje se ne plaća carina iako je najveća vrijednost, koju sve manje ljudi posjeduje zbog uspostavljenog sistema vrijednosti i negativne selekcije u društvu.
Ali su diplome i radna mjesta su na cijeni i ona stalno na berzi bilježi porast.
Za konkurs!