Osmi mart bi i prođe. Kao i u proteklih dvadeset godina prođe uz poneki poklončić, u feštama, uglavnom uz famozni turbofolk. Jer, bez turbofolka nema fešte. Kao da i nije bio 8.mart. A ako nije bilo na fb ,tek onda kao da i nije bio.
I još, ako žena ima sreću pa je zaposlena, možda će sat ili dva ranije otići s posla toga dana pa da ima više vremena uživati u svojoj dnevnoj slobodi. A uveče, kada se vrate kući čeka ih sve ono što je stajalo u mjestu dok su se one zabavljale.
Znam, reći će mnogi da je i to više nego što imaju tamo neke žene.
Da, kažem ja, ali je minorno prema onom što žene zaslužuju.
Inače prolazi 8.mart već dugo na isti način, ali eto ja pratim ovih posljednjih dvadeset.
Osmi mart se pretvorio u svoju suprotnost. To nije ni nalik na ono što su žene zamislile 1908 godine u New Yorku i 1910 na Socijalističkoj internacionali u Kopenhagenu. Izvorno, to je dan koji simboliše žensku borbu za ravnopravnost, a što je podrazumijevalo pravo glasa i bolje plaće.
Danas, da bi što više marginizirali njegov značaj, a sve zbog komunističkog naslijeđa, društvo je izvitoperilo ovaj datum i 8. mart smatra danom u kojem se ženama „nadoknađuje“ sve ono propušteno 363 dana u godini. I umor, jer odmoriće se za 8. mart, i neimaština jer kupit će za 8. mart, i pažnja jer dobit će poklon za 8. mart.
A nakon 8. marta po starom.
A žene su sve to prihvatile i na sve pristale.
Da, lakše i jest zabaviti se jedan dan, nego 364 dana stalno isticati i boriti se za svoja prava.
Umjesto da 8. marta ulice naših gradova budu preplavljene ženama koje će tog dana skrenuti pažnju muške populacije na neredovne i niske isplate naknada za porodiljsko odsustvo, na uslove rada koji su najčešće na nivou onih iz prvobitne akumulacije kapitala, zlostavljanja, mobing…žene su se opredijelile za drugi vid borbe koja nikom ništa ne donosi: uglavnom raspojasani ples u nekom restoranu uz, gore pomenuti, turbofolk.
Jer, stiče se utisak da je ženama najvažnije da baš u tim kafanskim dostignućima budu ravnopravne sa muškarcima.
Čemu onda trud i pozivanje na ženska prava? Čemu trošiti novac na unaprijed izgubljenu svrhu?
Po mom iskustvu u radu sa ženama na ženska prava pozivaju i njima se koriste jedino žene koje ih uživaju, a koje su se individualno izborile za njih.
I dok neke od njih pokušavaju prosvijetliti ženski rod,ukazati na težak položaj žene u društvu, mnoge odustaju razočarane. Jer, izgleda da žene ne žele pomoć.
Barem izgleda da ne žele taj jedan dan u godini da im kvari nekakva moderna Klara ili Roza koja će ih pozvati da umjesto u restoran i zabavu dođu i provedu koji sat šetajući gradom i pozivajući na poštivanje ženskih prava.
Izgleda da je ženama u našoj zemlji dobro.
Ako je tako onda nikom ništa.
Mnogim ženama u mom okruženju nakon ovog 8. marta vrijeme će prolaziti u evociranju uspomena na prošli i iščekivanju narednog. Jer tako žene žele.
Za konkurs