JUNAK MOGA DOBA
izmjenjena verzija
Ismet MURATSPAHIĆ
Junaku ove priče još nisu četrdesete, da bi ga mučila razdjelnica mladosti i starosti, kao Selimovićevog junaka, ali pribojava se on nadolaska tih godina, ne zbog straha od starosti i neumitnog toka utvrđenog, njemu neznanog, reda, već od ispraznosti života. Živi najljepše godine života javljajući se na biro za posao, ne gubeći nadu da će jednom ostvariti dio maštanja o životu kako ga je zamišljao.
Junak koji vam se želi predstaviti, nije poseban i neobičan, možda ga svaki dan susrećete na ulici, u autobusu, ili u prodavnici dok prebire po akcijskim cijenama i muči muku oko preživljavanja. Sam je ušetao u priču, bez ikakvog pitanja i dozvole. Dijeli on slične probleme sa drugima oko sebe, ali nikako ne može da podnese da je BiH među dvadeset najsiromašnijih zemalja na svijetu. Šta se to samo u nekoliko desetljeća desilo sa tom prelijepom zemljom, u kojoj su do samo prije tridesetak godina ljudi pristojno živjeli, kad su mogli odvojiti ponešto novca i za hobije, putovanja i godišnje odmore. Kako su to pali na prosjački štap i u tu nezavidnu grupu najsiromašnijih!? Bio je u BiH strašan rat, krvav i surov. Ali bio je i u drugim zemljama pa su izašli iz te moralne i materijalne opustošenosti. Međutim, ovdje kao da je istorija zaustavila točak na ruševinama kulture i krhotinama duše i ni maknuti dalje. Vrijeme zaustavilo svoj neumitni sat na bolu koji ne prolazi. Ima tome uzroka u ljudskim glavama, razmišlja naš junak. Nikako ljudi da shvate, da svakom zlu ima kraj, pa i ova poratna obezglavljenost mora proći. Upravo to i jeste cilj ove priče da pokuša navesti ljude da počnu drugačije misliti. Ali to je pregolem zadatak za ovu priču a za našeg junaka sizifovski posao. Ništa tome, izdržat će on, izdržao je i gorih stvari.
Da ipak naš junak nije potpuno isti kao i svi ostali pokazat će i njegovo razmišljanje, na koje će pokušati navesti i druge oko sebe. Buni se on i sa zadatom temom priče „Da sam ja neko“, jer zašto bi on bio neko drugi kada je on već sam po sebi neko, poseban i neponovljiv u koji se skrio cijeli mikro i makrokosmos. Jer, kažu, bez obzira na sve sličnosti ljudskih bića, dva ista ne postoje u poznatom svijetu, kao što ne možete naći dva ista cvijeta. To je odgovor onima koji bi da sve ujadnače i u prirodi i društvu. A osim toga, bez obzira kave ga muke morile, ni sa kim na svijetu nebi se mijenjao za život koji je njemu dat i koji ima, čak i na laskavu primamljivost bogatstva i moći. Iz svog tvrdoglavog poimanja, iz svog mikrokosmosa vidi on cjelinu svijeta, čija se slika nekako obrnula naopačke i kako sve u svijetu ide po naopakom, da se mnogo toga prelama preko naše BiH, da svijetom hoće da vlada sila i mrak u zamjenu za ljubav. Sila hoće svijetom sve da ravna, ujednačava i što joj je glavna zadaća da potčinjava. Sve to rade pojedinci, individualci, koji tvore svijet, samo što se i sami ponekad teško prepoznaju, zbog svoje potčinjenosti sistemima, kojima su opčinjeni kao magijom. A kad čovjek upadne u žrvanj sistema on ga melje, praveći od individualca ono št nikad nije poželio. Ponekad se učini kako je pun svijet nezadovoljnika, koji nisu htjeli živote kakve imaju. Ali nije sve ni do tih naopakih sistema u svijetu, ima nešto i do nas, od nas zavisi. I dok ga susrećete ponekad izgubljenog ili zamišljenog, on tada sanjari i pokušava da te snove pretoči u stvarnost pravednijeg i boljeg svijeta.
Navodi zadata tema naše mislioce, koji pokušavaju da odgonetnu stanje u kome su se odjednom našli, kao bačeni iz svemira, u jednom neljudskom stanju, od čega najviše boli siromaštvo, koje im i samim opstankom prijeti, da se pokušaju transformirati u neke moćnike i silnike, koji bi samo u jednom trenu mogli promijeniti svijet. Baš je to suštinsko sa čim se naš junak ne slaže, jer svi nagli preokreti vode u revolucije, u prolijevanje krvi, a on to ne voli. Svi bi nekako u moćne vladare, koji imaju moć. I ne slute kako su moć vladarima upravo oni dali i posudili i zato su oni nemoćni i bespomoćni. Zar Nijemci nisu tražili jakog firera !? I dobili su ga, pa su potom postali njegova masa za oblikovanje, kao djelići i točkići jedne mašine smrti, koja je nanijela nezapamćeno zlo cijelom svijetu, a potom i samu sebe usmrtila. Pogledajte samo Sjevernu Koreju. Velike vođe uvijek donose veliku smrt. Sve dok mase traže moćne i jake vladare, naši bespomoćnici će tonuti u još veći bezizlaz. Može li se zamisliti svijet anonimnih vladara? Ne može, zato što svijet uporno traži moć kojom želi da nadmaši sebe. U svom pogrešnom sanjarenju, svi bi da su neko, ljudi iz mase svi bi u Bušove, Obame, Putine, Bonaparte, pa čak Le Pene, Žirinovske, Hajdere, možda bi čak poželjeli i Staljinovu moć ili nešto gore. Neće oni Gandije, Mandele, Martine Lutere. Neće oni birati ni istraživače poput Vaska De Game, muzičare Mocarte, Betovene, niti naučnike i mislioce Ajnštajna, Kanta ili Rasela. To je ono protiv čega se buni naš junak. Hoće oni u svome okruženju jake vođe, sa jakim nacionalističkim nabojem, da se utope u veliku moć, da time vraćaju svoja izgubljena dostojanstva. U izboru vladara vode se slikom lika vođe koji će biti veći galamdžija, koji će držati do nacionalnog i narodnog ponosa time što će više nauditi drugima, bez obzira što mu kultura i um dosežu do ništavne beznačajnosti i što mu vokabular najveće domete ima u psovačko-kočijaškim sintagmama, a uvježbana retorika zbir prostačkih laži. Kada bi samo to pokušali shvatiti budući glasači, već bi se na narednim izborima dogodile promjene koje toliko željno iščekuju osiromašeni Bosanci i Hercegovci.
U slobodnom vremenu, kojeg naš junak ima na pretek, ponesu ga razne misli, kojima ni sam ne može da uhvati nit vodilju. Završio je fakultet, ali evo već sedmu godinu posla ni na pomolu. Sve mu više izmiče nada da će ga uskoro naći. Ni porodicu nije zasnovao. Maštao je da će, kada se oženi i zaposli, moći ostvariti svoju neugašenu želju za putovanjima po svijetu, upoznavati druge ljude i kulture. To ga mori, da će mu ta želja biti neostvarena. Pomisli ponekad da se naruga samom životu, ali ne može protiv toga, kosilo bi se sa njegovim vrhovnim stavom, iako nauku ponekad vidi kao vrhunac racia koji sam sebe zarobljava i koji će skončati u sopstvenoj stvorenoj moći. Zašto se čovjek ne odrekne zablude da je tvorac i vladar moći? Zašto su ljudi zaboravili uživati u istinski lijepom doživljaju susreta sa prirodom. Nije on imao mobitela niti fotoaparata sa supermegapiksaelima, koji su danas sami sebi svrha, pa da se danas kočoperi i pokazuje kako je u srebreno-bisernom šljunku ograđivao ribice ili kako je one veće lovio ispod samog točka vodenice. On te slike djetinjstva čuva bolje nego ijedan aparat.
Jednom je čak u tim svojim dugim razmišljanjima sebe zamislio u ulozi roba. Potražit će nekog dobrog plemenitog robovlasnika, uz samo jedan uslov da ga ne bičuje, da ga ne opterećuje petnaestosatnim radnim vremenom, a ostalo će sve biti uredu. Bit će to sporazumni robovlasnički odnos, a ne kao onaj iz prošlih vijekova na rasnoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj segregacijskoj osnovi. Imat će riješeno zaposlenje, egzistenciju osiguranu, neće brinuti i razbijati glavu o smislu života i sitnih ljudskih trvenja i jagme oko bogatstva. Neka drugi brinu o vilama, jahtama, avionima, privatnim ostrvima i morima. Ionako će jedni drugima sve ispregrađivati, tako da će se na posjede dolaziti jedino helikopterima. Za neposjednike neće ostati ni puteljci za prolaze u nigdjegrade. Ovi i ne primjećuju da su već odavno robovi, još u mnogo gorem položaju od našeg junaka. Bit će on sam i jedinstven po tome što je sam prepoznao i pronašao svog dobrog robovlasnika, koji će ga paziti ko najdražu pudlicu. Može on u svojim mislima ići tako daleko da potpuno zaobiđe surovu stvarnost, kao da ga se uopšte ne dotiče. Maštati može, misliti bezgranično, ne obazirući se na ljude oko sebe, ali djelovati samo prema maksimi da opšti zakon kakav zamišlja za sve ljude mora prvo primijeniti na sebi, zna on to odavno. Kategorički imperativ mora postojati, kako bi se spoznala vlastita ljudska granica. Sila, do sada priznata, nikako to ne može biti. Ne može se pomiriti sa shvatanjem većine koji dižu bune i pobune, a proizvode uvijek ono protiv čega se bune. Kao da su njegovi savremenici otkrili neki novi smisao – načini nešto naopako da bi se imao čime baviti. Govore protiv ratova, a stalno se utrkuju u pravljenu naoružanja, govore o miru a podstiču ratove. Pričaju o očuvanju planete, a zatrpali je otpadom, zagadili vode i rijeke, tako da je upitan i taj, uz sunčevu energiju i zrak, osnovni element života. Pit ćemo vodu iz prečišćivača velikih kolektora. Čuvaju planetu tako što će jedan dan skupljati otpad, a ne pitaju se zašto je ambalaža već prestigla veličinu vrijednosti u njoj. Spašavaju energiju planete jedan dana a cijelu godinu nemilosrdno je rasipaju na besmislice. Preoravaju i posljednje velike zalihe poljoprivrednog zemljišta u kopove ruda, ostavljajući generacijama iza sebe pustoš. Mogao bi naš junak još toga nabrajati u nedogled. Zato mu se ne čini besmislenim da se i sam, barem u mislima uklopi u sveopšti metež i nesnalaženje, da postane barem na tren dio cjeline svijeta, da na momenat bude bezbrižno oslobođen dostojanstva koje mu je i bez toga upitno. Barem je sam učinio taj izbor.
Izbori u BiH su u oktobru ove 2014. godine. Iako je još skoro pola godine do tog svenarodnog veselja lahkovjernih i zaluđivanja masa a budući vladari su sve glasnij. Uskoro će potop. Zamračite prozore. Pogasite televizore i ne slušajte obmane i laži. Svako se može ukrcati na stvarnu lađu za spašavanje, a nikako u zamišljenu.Na dan izbora izađite na izbore, ako ste među preživjelima od nepogode svjetskih razmjera. Glasajte držeći se barem dva pravila, ne tražite velike vođe i ne glasajte za iste koji su do sada vladali. Možda već sutra saznate ko vam je pokrao mala preduzeće i velike fabrike, a vas izbacio na ulice, među najsiromašnije na svijetu. Usputno se držite pomoćnih pravila da ne birate one koji svoju sreću traže na nesreći drugoga, a renesansu svoga naroda na poniženju drugoga. U BiH je sve spojeno koliko god vas obmanjivali da je odvojeno i razdijeljeno. Ne može ovdje zlo snaći jednoga a da se ne dotakne i drugoga. BiH je dovoljno velika da može imati dovoljno slobode za sve i jednake šanse za svakog pojedinca.
Za konkurs: „Da sam ja neko“