Objavljeni su rezultati popisa u BiH 2013 godine. Jedni ga priznaju, drugi ne priznaju, statistički i realno odstupanja su mala i apsolutno nebitna za ovaj tekst i moj problem, direktno. Popis sam doživio kao intimnu stvar svakog pojedinca, barem kad je u pitanju stavka vjeroispovjesti i nacionalne pripadnosti. Zbog toga sam i bio ogorčen kad su prije popisa sa raznih strana i za razne konstitutivne narode, na ovaj i onaj način, od Kurte i Murte koji jašu i ove i one, počela da dolaze uputstva kako bi trebali ljudi da se izjašnjavaju. Malo im što od nas prave budale, pa su nam još i rekli da nas smatraju toliko glupim da bi oni trebali da nam kažu kako se mi osjećamo, u šta vjerujemo i kojem narodu pripadamo. Naravno, kao čovjek koji sebe smatra slobodoumnim nisam pao na te bezobrazluke, pa sam razmislio kako se osjećam i kako da se izjasnim. Uporedio sam karakteristike naroda kojem bi po defaultu trebalo da pripadam i shvatio sam da taj narod i ja ne dijelimo dovoljno zajedničkih vrijednosti. Takodje, shvatio sam da ja po svom svjetonazoru pripadam narodu koji je nekad bio brojan i koji je ostao bez države, odnosno shvatio sam da se osjećam kao Jugosloven. Djevojka koja je radila popis pogledala me je ne uspjevši da sakrije smješak i upitala : „Jugosloven„ ? „Da upišem tako“?. Upisala je. I osjećao sam neku mrvu sreće zbog toga. Sad, nakon objavljenih rezultata, očekivao sam da bilo gdje vidim koliko nas ima. Tu i tamo bi neki portal napisao koliko je Marsovaca, Klingonaca, Eskima isl., ali nigdje, pa i u zvaničnim tabelama popisa po opštinama nisam našao podatak koliko se ljudi u BiH izjasnilo kao Jugosloveni. Malo sam počeo da istražujem. Prema popisu iz 1991.godine u BiH je živjelo 242.682 Jugoslovena, odnosno 5.54 % od tadašnjeg broja stanovnika. Provjerim definiciju naroda. Nadjem sljedeću: „Narod je skupina ljudi karakterizirana sljedećim značajkama: kolektivno vlastito ime, mit o zajedničkim predcima, zajednička povijesna sjećanja, jedan ili više razlikovnih elemenata zajedničke kulture, povezanost s određenom “domovinom”, osjećaj solidarnosti kod značajnih dijelova populacije“. Zaključim da postojanje Jugoslovena kao naroda ima apsolutnu osnovu. I kad stvari posmatram logično nameće se isti zaključak. Ja sam rođen u SFRJ, volio sam tu zemlju, i volim i danas prostore na kojima je ona postojala. Na svakom od tih prostora i danas nalazim ili sam nalazio ljude koji razmišljaju slično kao ja. Ako mi neko ubije roditelje, da li to znači da ja više nisam sin svog oca i majke ? Slično doživljavam stvari i sa državom. Rođen sam u zemlji koja je ubijena, zar treba da se zbog toga odričem svog porijekla ? Ovo, naravno, ne znači da ne volim BiH, samo se pitam gdje je za 22 godine nestalo 242.682 njena građana i koliko ih je uopšte ostalo. Ako niko više taj narod ne spominje ozbiljno u političkim i demografskim analizama, a spominju se narodi daleko manje brojnosti od te, pa čak i pripadnici naroda koji su plod čiste imaginacije, može li se to na neki način nazvati genocidom ili nekim sličnim terminom ? Da li ovo zaslužuje neku ozbiljniju analizu, ne znam. Vjerujem da zaslužuje, ali sam isto tako ubijeđen da do nje neće doći. Naše konstitutivne zvaničnike ne interesuju previše ni njihovi narodi, a pogotovo oni koji su vjerovatno protiv njih. Ono što znam i što osjećam je da mi u glavi vrlo često zvone proročanski, zloslutni i na žalost istiniti Balaševićevi stihovi: „… Gdje smo mi, naivni, što smo se dizali na Hej Sloveni…“. Bukvalno i brutalno, osjećam se odjebano. Jest vulgarno, ali najbolje opisuje stvari. Kao ljudi koji preživljavaju u kanalizaciji i podrumima u postapokaliptičnim filmovima, pitam se koliko nas ima ovakvih i gdje smo ?