Dan kasnije, nakon što smo svi pregledali snimke paljenja raznih ustanova, od Tuzle pa do Sarajeva i Mostara, kreću se razna mišljenja, od onih da je nasilje bespotrebno, do toga da je opravdano, pa čak i poželjno. Sve na stranu, protesti su itekako poželjni u današnjoj BiH. Međutim, ljudi zaboravljaju jednu stvar. Više od pola njih uopšte nije bilo na demonstracijama. Neki su možda bili u prolazu, ali većina njih je pratila svega putem Facebook stranica i TV-a. A, kada sve to gledate uživo, stvari su puno drugačije.
Sve je krenulo iz Tuzle. I protesti, i lupanja, i tuče, i paljbe. Drugi veći gradovi BiH su ubrzo slijedili njen primjer, ali bez jednog ključnog faktora: cilja. Tuzlaci su imali cilj, željeli su najprije reviziju privatizacija određenih firmi, pa onda i ostavku premijera. Nakon ispunjenja tih ciljeva, manje-više su sukobi prestali. Bila sam prisutna na demonstracijama jučer u Sarajevu, s namjerom da nekim mirnim protestom podržim grad iz kojeg potičem, i mirno je krenulo. Dok se nisu spustili maloljetnici (a i oni stariji), s fantomkama, molotovima, petardama, itd. Dok sam ih gledala kako pristižu, većina njih nije izgledala starije od mene, a ja sam poprilično mlada, idem na fakultet. Fantomke su došle spremne, ne na odbranu, već na napad. Izgleda da su oni izgubili nit svih demonstracija u ovoj državi, pa su ljutnju preusmjerili na policiju, koja je uredno obavljala svoj posao. Nakon nekih sat vremena, pukle su prve petarde i tada su počeli sukobi. Mada, ovi sukobi nisu bili ni nalik sukobima specijalne policije i demonstranata u Tuzli. Dok je specijalna policija TK već prvi dan protesta dovela policijske pse, i počela pendrecima mlatiti ljude, sarajevska policija je imala dozvolu da samo vraća kamenje koje se bacalo na njih, i da baca suzavac. Da ne govorimo o tome da ih nije bilo dovoljno. Nakon što su prvi kameni pali, šef specijalaca je na megafon zamolio da ne bacaju kamenje na njih. Rulja je sve to izviždala, kao da su specijalci sarajevskog kantona upravo ti zbog kojih je naša država u ovom stanju. A onda je počelo skandiranje. “Četnici, četnici!” Tada mi je bilo dosta. Nisam željela da budem dio mase koja vlastitu policiju, koja im još nije ni uradila ništa i koja zarađuje samo svoj komad hljeba na pošten način, zove četnicima. Udaljila sam se i posmatrala sve sa distance, dok su se dvije strane obračunavale. Bilo je to kao igra mačke i miša. Pošto specijalci nisu smijeli koristiti pendreke, onda bi se postrojili, pa malo poganjali demonstrante, onda bi se ovi vratili, i sve opet tako ispočetka. Ponekad bi tu igru malo začinio i suzavac, ali to nije donosilo neke veće promjene.
Policija je na kraju izgubila. Fantomke su se probile, i zapalile zgradu općine, a onda nisu ni dale vatrogascima da priđu zgradi. Sve bi bilo drugačije da se imao neki cilj za Sarajevo. Neka konkretna promjena zbog kojeg se zapalila zgrada, razvalili kiosci, uništila auta civila, a ne iz čiste huje. Ali nikakvog konkretnog prijedloga nije bilo. Demonstracije su iskorištene od strana nekih pojedinaca samo da imaju slike za facebook, #ACAB. Dok su Tuzlaci donijeli šest tački po kojima žele novi politički poredak, Sarajevo za sada ima samo izgorjele zgrade i automobile.