Hoću da živim, putujem i radim posao koji volim. Zašto je to teško u mojoj državi? Zašto je privilegija imati sve navedeno, dok je u drugim zemljama sasvim normalna pojava? Zašto nas standardi ubijaju i zašto oni koji su zli najviše imaju? Zašto!?
Često se nađem u nekoj drugoj stvarnosti, okružena skladom i harmonijom. Lijepo mi je i satima bih bila tamo, stvarala sve ono što u realnosti nemam. Tužno je što je moj imaginarni svijet ljepši od moje realnosti. U mojoj zemlji bi mnogi rekli – Zašto se žališ, pa ti imaš posao? Odgovoriću im. Možda se mnogima otvore oči.
Priroda posla kojim se bavim odvela me u drugi grad, veći od mog. Jednostavno, tu nije bilo mjesta ni posla za mene. Nisam se dvoumila da se odvojim od porodice, grada, ljubavi i svega onoga što me veže za moje malo mjesto. Kada sam se preselila, mislila sam da sam stranac, no ispostavilo se da nisam samo ja. Čak i ljudi sa kojima radim su stranci poput mene. Ista sudbina, isto ime i prezime. Na početku novi grad mi je bio velik, širok i komplikovan. Vremenom sam otkrila da je mali za moje horizonte, ali u mojoj državi najveći. Istražujući, otkrivajući i razmišljajući rađale su se ideje. Čuješ i što treba i što ne treba. Međutim male ideje koje se ne sukobljavaju ni sa čijim interesima uspijevaš ostvariti, a velike ne jer ulaziš u sukob. I onda te svi blokiraju, ocrne, mrze i odbace. Tako je to u našoj zemlji. Radiš da preživiš, ne da živiš. Trčiš, stvaraš, boriš se i skontaš da si već dvije godine tu. Vrijedi, itekako vrijedi. No onda skontaš kako bi to izgledalo negdje drugo, pa satima razmišljaš šta bi sve mogao za života uraditi, ali si spriječen, odbačen i ubijen! Tješim se – još nije kasno da odem.
Koliko smo samo jaki kada godinama slušamo iste priče, ista obećanja. Ovdje sve stoji i to nije ništa novo. Navikli smo da živimo od danas do sutra, da budemo dio ovog ‘cirkusa’. Povremeno se zapitam jesmo li mi normalni kada je ovakvo stanje kroz našu percepciju sasvim normalna pojava? I onda pobijem sebe kad kažem da smo jaki. Nismo mi jaki, mi živimo u neznanju.
Ne znamo mi da je tamo negdje žalosno kada osoba sa fakultetskom diplomom nema posao, da je žalosno nemati novac za pošten godišnji odmor, da je žalosno preživljavati kad se može živjeti i tako redom. Žalosno je ljudi moji. Rat je prošao prije 20 godina. Rođena sam ‘91. , a imam osjećaj kao da sam proživjela rat. Svaka čast onima koji su ostali normalni pored svih nedaća koje su ih zadesile te strašne godine kada sam se rodila. Ne mrzim nikog, a oko mene svako mrzi svakog. Ne mrzim ni političare, ni sitne lopove, ni kriminalce, nikoga ne mrzim! Valjda bih trebala jer nam svakodnevno narušavaju životnu atmosferu. Trebala bih mrziti i posao kojim volim jer ga ljudi ne obavljaju profesionalno. Ipak ga ne mrzim. Zašto bih? Ko sam ja da osuđujem? Hoću samo da živim, putujem i radim posao koji volim. Zašto je to toliko teško u mojoj državi? Zašto je privilegija imati sve navedeno, dok je u drugim zemljama sasvim normalna pojava? Zašto nas standardi ubijaju i zašto oni koji su zli najviše imaju? Zašto…
I onda shvatim da ću biti stranac gdje god živjela, možda srećnija i prihvaćenija.