Draga moja Bosno i Hercegovino,
Da dusu imas plakala bi nocas sa mnom.
Zasto ne mogu da odustanem od tebe? Zasto te na svakom trecem koraku spomenem, opsujem, oplacem…
Otisla sam. Natjerana.
Kada sam bila mala zeljela sam da radim u biblioteci. Zasto? Jednostavno, biblioteka je mjesto gdje bih mogla dane provoditi citajuci, gotovo neometano. E pa, drzavo, ne samo da ne radim u biblioteci iako sam vise nego kompetentna za to, ja sam u drzavi na cijem jeziku ne mogu s lakocom citati ni recepte za kolace.
Kroz odrastanje u mirnoj Bosni imala sam veliki krug prijatelja. I zivjela za njih, oni za mene. Znas li, Bosno, da si mi i njih oduzela? Evo proslo je nekoliko godina kako smo se „rasuli po bijelom svijetu“, na pocetku smo skajpali, pa smo pisali, pa je vremena bilo manje- posla sve vise, promasili smo neke bitne trenutke, zacutali. Sreli se u Bosni; dva puta godisnje, jednom godisnje, pa jednom u nekoliko godina, teme su ponestajale. Djevojka, ciji sam zivot s njom dozivjela, danas me pita: kakvo je vrijeme kod vas? A to pitanje (vise retoricko, jer koga boli **rac kakvo je vrijeme u nas) je vrhunac naseg razgovora.
Rastemo, gradimo se, drzavo, zivimo skupa, volimo se, razvijamo zajednicke ciljeve, zelimo se gledati trudne, zelimo setati buducu djecu, a i dalje biti prijateljice. I, Ti, nas na pola presjeces.
Danas, sjedim i cekam, otkaz ili produzetak ugovora. I najveci me strah da cu se vratiti Tebi. I onda me hiljadu muka obuzme svojim rukama i stegne mi grlo, ne znam dalje. Ja povratak kuci, rodnom tlu, majci vidim kao KRAJ.
Ima li svjetla na kraju ovog tunela?