Jer bila su djetinjstva. Bile su neke divne djetinje oci koje su tek trebale da vide svijet. Bio je sjaj u ocima. I cednost. I ljubav je bila. Plavo nebo i juli u cvatu.
A onda su dosli dzelati. Dosli i navukli tamne zavjese preko nekih nevinih ociju. Dosli i unistili snove. Ubili nade. Izranjavali ceznje. Oteli radost iz ruka. osmijeh sakrili. Ostadose samo prekinute ljubavi. Nikad dovrsene price. Nikad prozivljene srece. Ostade zivot nedorecen.
Dosla je noc. Crna. Najcrnja od svih.
Krik! Nebo se treslo. A zemljom hodale zivotinje sa likom ljudskim.
Poslije je bila tisina. Tisina teska ko bol.
Tisina jos i danas.
O, vi slijepci, dokle cete zatvarati oci? Zar nista ne nauciste iz onih bijelih mezara?
Ne znam… Dodju tako neki dani koji ti lupe samar tako jako da se sav streses. Prodrmas iz temelja. Od noznog palca do one dlake sto se digla nasred glave. Dani u kojima shvatis da zivis u drzavi bez drzave. Sa ljudima bez ljudi.
I pitas se tih dana, sav razocaran i zbunjen, kakvi su to ljudi kojima su imena ispisana na srebrenickim bijelim baslucima samo imena. Kakvi su to ljudi kojima su ta mrtva raskomadana tjelesa samo brojke? Kakvi su to ljudi kojima je jedanaesti u julu samo datum koji im poremeti raspored godisnjih odmora? Kakvi su to ljudi koji dolaze na obiljezavanje godisnjice jednog od najvecih genocida u historiji covjecanstva samo reda radi, jer se to od njih, kao visokih duznosnika, ocekuje?
Kakva je to drzava u kojoj je je 11. juli Dan zalosti samo u jednom njenom dijelu? Zasto je taj dio rasparcan na stotine nekakvih manjih dijelova u kojima svako vodi svoju politiku i prica svoju pricu onako kako mu pase? Zasto se u tom dijelu jadne nam karikature od drzave, u toj Federaciji BiH, Dan zalosti obiljezava kako se kome cefne? Zasto je u Republici Srpskoj, sramnoj tvorevini izrasloj na lesevima nevinih zrtava i na suzama majki, tumoru na vec iscrpljenom tijelu napacene nam zemlje balkanske, taj dan sasvim obican dan? Zasto se taj tumor ne ukloni vec jednom? Dokle cemo zivjeti na kemoterapijama i tabletama? Dok se bolest ne prosiri i ne bude kasno?
A mi i dalje sutimo.
Tisina jos i danas.
Mi, u ovoj jadnoj i cemernoj nakaradi od drzave, nista drugo i ne radimo. Sutimo uvijek i svugdje. Odsutimo, presutimo, usutimo, zasutimo… Majstori sutnje. Prvaci. Sutnja je postala nas identitet. Nasa prepoznatljivost. Nasa karakterna osobina. Sutnja je nase drugo ja. I prvo i drugo i trece… Koliko god ih imali. Sutimo o onome o cemu bi trebali vristati.Vristati bi, bolan, trebali! Vristati da se kosa na glavi digne. Da stavljaju ruke na usi i opet da cuju. Da im istina zapara i usi i srce i dusu. Pa da konacno progledaju.
Kad smo to poceli presucivati ono o cemu treba pricati na sva zvona? Kad su nam to zacepili usta? Kad su nas to usutkali? Kad su ubili u nama i onu mrvu ljudskosti?
Kad smo to prestali pricati o Srebrenici?
Citam, ovih dana, svi pisu o istom. Sve ”televizije”, sve novine, svi portali. Svi bruje o strasnom 11-om julu.
A vidis, ja mislim da Srebrenica ne smije biti samo jedan dan u godini. O Srebrenici se treba pricati i pisati. Uvijek i svuda. Zasto?
Pa zato sto jos zivimo u podijeljenoj drzavi. Zato sto se Dan zalosti obiljezava samo u Federaciji (i to ne svugdje). Zato sto jos uvijek ima onih koji ruse mostove i crtaju granice. Zato sto jos uvijek ima onih koji mrze. Onih koji zatvaraju oci pred strasnom istinom genocida.
Eto, zato treba pricati o Srebrenici. Jer Srebrenica je pouka i poruka. Srebrenica je uciteljica. Srebrenica je putokaz kako treba i kako nikada vise ne smije biti.
Sve dok istina ne dodje do mozgova onih koji i danas zive u mitu i ideologiji zla; do onih koji pisu neku pseudo historiju; do onih koji kroje historiju kako im odgovara.
Sve dok pravda ne bude zadovoljena. Sve dok svaki biciklista iz Srbije ne mogne doci do Potocara bez sukoba sa ispranim mozgovima i marionetama zla. Sve dok ne bude nijednog natpisa ”Noz, zica, Srebrenica”. Sve dok svako dijete u svakoj skoli ne bude ucilo istinu o genocidu nad neduznim ljudima.
A i poslije. Da se ne zaboravi. Da se ne ponovi. Nikada. Nikome.