Duže vreme razmišljam šta bi trebalo napisati. Osećam moralnu obavezu kao znak solidarnosti prema svojim nastradalim kolegama. I kao čovek, jer to je jedino bitno. Možda već zamara čitati o tome, ali možda bi baš trebalo – možda bi baš svaki novinar na svetu trebao napisati jedan ovakav članak, preplaviti Internet, da i jednom za deset godina ovakvi naslovi iskaču sa svake stranice pretraživača. Problem je možda u tome što se moj naslov ne uklapa u onu jednu sentencu “Je suis Charlie” koja je isplivala iz mora anonimnosti i urezala se u sećanje sve jednog čoveka na zemlji, za vjek vjekova. Da, problem je u tome što bi moj naslov bio duži, zasigurno duži od ovog bloga.
Ono što se desilo ne može se opisati do samo jednom rečju – UŽASNO. Ono što je tome prethodilo, u najmanju ruku je oličenje kiča, šunda, neukusa, netolerancije, verske i nacionalne. Bar po meni. To nije novinarstvo koje ja poštujem. Ali to je najmanje bitno. Ne ide se puškom na pero, niti nasiljem na reč – u tome je poenta ovog bunta. Zato solidarnost. Zato su novinari na jednoj strani, zato bi trebali i morali biti. Zato što se na ovo ne bi smelo ćutati i prećutati. Zato što ovome ne smete tražiti opravdanje, niti jedno! Ne sme postojati opravdanje za one koji su u stanju da hladnokrvno i proračunato oduzmu samo jedan ljudski život, a kamoli…
Koliko god da je užasan i gnusan sam ovakav čin, posledice ovog dela, bojim se, biće još strašnije. Počev od same Francuske, gde je ovakav čin najviše pomogao Nacionalnom Frontu; preko jačanja islamofobije koja je zahvaljujući medijima opšte prisutna, do samog spominjanja Kristalne noći u nekom jezivom modernom krstaškom pohodu. Ovo će dati opravdanje mnogim zlodelima i zlotvorima koji će sebe pravdati strahom od terorizma. Čak, gledajući sa strane verskog fanatizma (ako je to zaista bilo u pitanju, ali to je opet neka druga priča u koju ne bih sada ulazila, a to će, nadam se, vreme pokazati) – ovakav akt ne samo da nije pomogao muslimanskom narodu, već je samo otvorio Pandorinu kutiju za Islam u Evropi. Domino – efekat je pokrenut. Jer sada između terorističkih akata od strane islamskih fanatika i istovetnih odgovora od strane islamofobista/fanatika – stradaće nedužan narod, onaj neradikalan, nesvrstan ni u jednu od te dve struje.
I na samom kraju, vraćam se na početak i na sam naslov i moj sopstveni problem : “Je suis Charlie”.
Pre neku godinu novinske stupce je punio Brejvik, stalno čitamo o masakrima u školama, nad decom, ženama, nevinim i nedužnim civilima, počev od Amerike, pa šire. Ali, nisu sva ta dela okarakterisana kao čin terorizma. Šta bi trebalo biti po veri i nacionalnosti da bi bio terorista? A šta ne smeš biti da bi bio okarakterisan kao žrtva terorizma? Šta je terorizam? Terorizam jeste nasilan čin izazvan da stvori nesigurnost i strah civila, a izveden pod velom verskih, političkih i ideoloških ciljeva. Šta onda nije terorizam?!
Prema tome:
– JE SUIS Charlie
– JE SUIS ubijeni policajac na dužnosti
– JE SUIS Marko Ivković
– JE SUIS Srbija i narod Srbije tokom 1999.godine
– JE SUIS Milica Rakić
– JE SUIS 16 novinara RTS-a koji su ubijeni na svom radnom mestu ‘99 godine (sećate li ih se?!)
– JE SUIS sve jedan nedužan Srbin i Albanac ubijen na Kosovu pre i posle 2000.godine
– JE SUIS sve jedna beba, dete, dečak, devojčica, majka, sestra, žena, sin, otac i brat koji su nedužni stradali na ovim prokletim prostorima u ovim prokletim godinama; sve jedan Srbin, Hrvat i Bošnjak; sve jedan Pravoslavac, Katolik i Musliman
– JE SUIS sve jedan ne-komunista koji je stradao nakon II Svetskog rata
– JE SUIS sve jedan borac i porodica koji su stradali u borbi protiv Hitlera
– JE SUIS sve jedno nedužno dete, žena i čovek koji su nastradali usled terorističkog akta
– JE SUIS Avganistan, Somalija, NIgerija, Pakistan, Meksiko, Sirija, Irak, Centralno-afrička Republika, Sudan, Libija, Nikaragva, El Salvador, Kambodža, Ruanda, Gvatemala, Venecuela, Haiti, Palestina, Izrael, Iran, Kuvajt, Gvineja, Kenija….
JE SUIS sve jedan nedužan čovek koji se nađe sa one strane nišana, a terorista je svako ko se nađe sa one druge strane. Zato, svete, imaj iste aršine za sve. Imaj istu kaznu, za svakoga ko je u stanju da povuče taj obarač, BEZ OBZIRA NA VERSKU I NACIONALNU PRIPADNOST. I imaj isto poštovanje za svaku nedužnu žrtvu na ovome svetu, BEZ OBZIRA NA VERSKU I NACIONALNU PRIPADNOST. Možda ćeš onda i početi ličiti na svet…
…Iz pera jedne mame…