Jadranka je svirala haiku poeziju, ilustrovala albume, pomagala mlade muzičke talente, ali jedna tuga je morila umjetnicu bez pasoša, nije mogla da se vrati u rodni kraj.
Poput haiku pjesnika koji ne ističe svoje ja, ona je živjela za muziku, kao golubica raširenih krila jedrila pučinom bezbrojnih nota, a violinski ključ je otvarao sva vrata muzičke pozornice.
Kantautorka u zemlji samuraja, zanesena ljepotom trešnjinog cvijeta koračala je jednosmjernom cestom gledajuću uvijek napred s nadom u bolje sutra i da će mir stići u zavičaj prije svitanja.
Ona koja je napisala himnu za Olimpijske igre u Sarajevu nije mogla natrag u voljeni grad svog djetinjstva i mladosti, ali Jadranka je bila prava diva i heroina u dalekom svijetu i umjesto suzama, pjesmom je lječila jad. Muzičkom umjetničkom palicom je komponovala najljepšu muziku, kistom bojila polja bijelog pamučnog platna u modre nijanse Jadrana, kao na CD omotu na slici i izvodila sevdalinke i balade predivnim glasom nježnog tona od kojeg je svima zastajao dah.
Tako je poezija Alekse Šantića našla svoj dom u dalekom Japanu, gdje je Jadranka svirala drevni instrument saz, uz gitaru tiho pjevala ” Što te nema” i staru narodnu pjesmu”Bentbašu” prevodila na japanski jezik, otud na japanskom i naziv za CD iz 2007. godine, OTO IRO, hito iro, iro – japanska poslovica kaže da nisu svi ljudi isti, ali iro ima i drugo značenje, iro je sinonim za boje s kojima je Jadranka voljela da slika, oto je zvuk, tako da OTO IRO prevodimo kao “BOJE ZVUKA” što je ujedno i ime knjige o Jadranki Stojaković.
Sve boje zvuka putuju u svijet kosmosa, a sada daleko u nekoj galaksiji sjaji jedna nova zvijezda kao nada vodilja nama putnicima na stazi života punog nekih krutih pravila!
Možda tamo, gdje bambusova princeza svira frulu od bambusa u orkestru rajske muzike ove majske noći…