Ja ne odustajem. Nikad u zivotu.
A vidis, ponekad nije dobro biti od onih koji nikad ne odustaju. Koji se nadaju do zadnjeg daha. Koji idu do kraja. Do zida koji ne mozes ni preskociti ni zaobici, a kamoli srusiti. I kad im sve govori idi, okreni ledja, digni ruke od svega, oni i dalje ostaju istrajni. I kad je sve protiv njih, oni pokusavaju. I kad je sve jasno k'o dan, oni su i dalje uporni. Slijepo uporni.
Nije dobro biti od takvih, jer nekad je pametnije odustati odmah, na vrijeme, i skratiti sebi muke iscekivanja i zablude nadanja. Tajming, sto bi rekli moderni poznavaoci maternjeg jezika. Treba znati stati u pravi cas.
Ja, eto, ne znam. Ustvari, znam, a pravim se da ne znam, jer me neki djavo uvijek tjera da idem dalje i mislim da jos nije sve gotovo.
U mene uvijek moze jos. I kad ni kod koga drugog ne moze, kod mene moze. E to jos me i zezne svaki put. Prevari me, k'o sto me uvijek prevare za Prvi april. Uvijek ustanem spremna na to da ce neko pokusat’ da me ”predje” i uvijek nasjednem. Nikad ne naucim.
A nije dobro biti od takvih. Nije, jer sto se duze nadas, to na kraju vise boli. Sto se vise das, vise budes razocaran. Sto vise vjerujes u mogucnost tog neceg svima nemoguceg, to je onaj zid visi i tvrdji. Ja, izgleda, volim te zidove, pa vazda dolazim u bliski kontkakt s njima…
A da si odustao onda kad bi svako normalan to i uradio, do zida ne bi ni dos'o. Da nisi ostavio svoj obris lica onda kad si lupio glavom o tu nepreglednu zidinu tako jako da bi se i Berlinski, da nije srusen, prodrm'o, ne bi nosio cvorugu na celu dozivotno. Nema te obloge od koje splasne takve cvoruga. Nema te tablete od koje prodje bol jednog takvog udarca.
I eto, sta na kraju ostane od onog tvog: ma neka, jos jednom, jos ovaj put; mozda uspije; mozda bude nesto od svega. Eto sta na kraju ostane od tvog nadanja. Cvoruga. Cvoruga nasred cela koju ne vide drugi, ali je vidis ti. Svaki put kad dodirnes celo. Svaki put kad krenu kise. Kad prodjes ispred jedne zgrade. Kad setas jednom ulicom. Kad sjedis na jednoj klupi.
Svaki put zaboli. Al’ neka! Nek’ boli. Nek’ pece. Nek’ budi neke davno zaspale uspomene. Jer da nije cvoruga koje nosimo pod kozom, pod rebrima, u nekim starim zatvorenim drvenim kutijama na rubu sjecanja, na sta bi zivot licio? Da nije njih, ne bi znao sta je sreca, radost, smijeh… Da nije njih, ne bi znao sta je zivot.
Jer zivot nije samo pjesma. Zivot je klupko u kojem su isprepleteni i sreca i tuga, i radost i bol. I da nema suza, ne bi znao sta je smijeh. Da nema tuge, nikad ne bi upoznao istinsku srecu. Onu koja te okupa kao sunce poslije kise. Onu koju cuvas k'o dijete najdrazu lutku.
Neka ih, zato. Neka ih, kazem. Svi mi nosimo svoje covruge. I dok je njih, bit ce i nas. Dok je njih, znas da zivis. I da te ima. Neka ih. Jer da nije trnja, ruza ne bi bila ruza, nego obican cvijet.