U zemlji u kojoj je sve komplikovano najkomplikovaniji je izborni sistem. A on zaista jest komplikovan kako se to jasno vidi iščitavanjem Izbornog zakona BiH donesenog davne 2001 godine. Da bi se učesnici u izbornom procesu, a koji imaju ikakvih želja da ga razumiju, dodatno zbunili donesene su izmjene i dopune izbornog zakona kojih , uključujući i odluke visokih predstavnika za BiH i Parlamenta BiH ima ni manje ni više nego osamnaest /18/. Inače, uobičajeno je da se nakon veće izmjene nekog zakona zaduži nadležno tijelo da sačini prečišćeni tekst tog zakona radi lakšeg snalaženja i primjene u praksi. U slučaju izbornog zakona Bosne i Hercegovine toga nema. Treba li spomenuti o kako bitnom zakonu se radi?
O brojnim podzakonskim aktima koje donosi Centralna izborna komisija neću ni da govorim. O kvalitetu uposlenih u Sekretarijatu Centralne izborne komisije BiH, takođe ne bih ovom prilikom.
Ovom prilikom bih samo o samom izbornom procesu i akterima u tom procesu. U tome imam višegodišnje iskustvo jer sam i sama aktivno učestvovala u istom. Dakle, organi za provedbu izbora su birački odbori i općinske izborne komisije, te Centralana izborna komisija koju ću izostaviti.
Općinske izborne komisije imenuju općinska vijeća ili skupštine opština, a biračke odbore imenuju te općinske komisije. Izbornim zakonom BiH predviđen je minimum uslova koje neko mora ispunjavati da bi bio imenovan u općinsku izbornu komisiju ili birački odbor, a Uputstvom o utvrđivanju kvalifikacija , broja i imenovanju članova izborne komisije osnovne izborne jedinice u BiH, utvrđena je procedura za imenovanje.
Ona , naime , predviđa famozni konkurs.
Naivni među nama još se mogu i ponadati da će sve proći javno i transparentno i da će pobijediti najbolji. Te nade ne postoje kod onih koji su imalo stekli iskustva u provedbi izbora jer znaju koliko je bitna izborna komisija i da političke stranke neće olako imenovati nekog u taj organ ma kako stručan bio. Naročito neće imenovati nekoga ko kod njih neće dolaziti po svoje mišljenje.
A „mišljenje“ političkih stranaka znači da će sve ono za šta oni ocijene da im je interes biti uređeno kako oni smatraju da treba biti. Jedino u slučaju vidovitog predsjednika općinske izborne komisije čije se mišljenje unaprijed poklopi sa željama političke stranke koja dominira u tom području, može se govoriti o odluci općinske izborne komisije.
U praksi to znači da će biračka mjesta biti ondje gdje ta stranka želi i da se OIK (općinska izborna komisija) mora konsultovati sa tom strankom. U nedostatku javnih prostora ima se isti iznajmiti od člana te stranke. Dalje, u biračke odbore moraju se imenovati članovi te stranke i to po spisku koji je ranije dostavljen. Ovdje se ne misli na ona mjesta u BO koja su dobivena žrijebanjem već ona koja su ostala iz raznih razloga upražnjena. Takođe, ukoliko općinska izborna komisija imenuje koordinatore i oni moraju proći verifikaciju te političke stranke.
Zašto?
Zato što smo svjedoci zloupotreba izbornog procesa i to svakih izbora više nego onih prethodnih. Sumnja u izborni inženjering je opravdana. A uglavnom se provodi s odobrenjem, otvorenim ili prešutnim, općinskih izbornih komisija. One na razne načine podupiru, a iz poslušnosti prema političkim strankama, taj inženjering. Počinju sa neselektivnim imenovanjem članova biračkih odbora gdje ljudi koji su čak optuživani za falsifikat budu predloženi i imenovani u birački odbor. Zašto? Zato što se birački odbori imenuju u relativno kratkom roku, a za članstvo se ne podnosi nikakav dokaz da osoba ispunjava tražene uslove. Izborna regulativa kaže npr. moraju imati srednju stručnu spremu. Znači li to da kandidat za člana biračkog odbora treba donijeti kopiju svjedočanstva o završenoj srednjoj školi? Zdrav razum kaže da treba, ali propisi ne traže i nisam čula ni za jednu općinsku izbornu komisiju koja je to tražila. S ostalim uslovima je isto. Ostavljena je odgovornost predlagaču tj. političkoj partiji da procijeni ko je sposoban , a ko nije. Dešavalo se, ovo tvrdim iz iskustva, da kandiduju nepismenu osobu ili kao naprijed navedeno osuđenu zbog falsifikovanja.Takođe, slučaj „doživotnog“ predsjednika biračkog odbora na biračkom mjestu gdje su se glasački listići zbog osnovane sumnje ponovo brojali i gdje je sumnja potvrđena.
Sankcije su izostale za sve znane i neznane slučajeve.
Općinske izborne komisije odobravaju ovakav način imenovanja direktnih učesnika u izbornom procesu jer i sami su imenovani na isti način i moraju slušati. Već u startu traljava obuka biračkih odbora „obećava“ da će neko na kraju te prve nedjelje u oktobru neopravdano trljati ruke.
Osim traljave obuke općinske izborne komisije čak ni ne pokušavaju spriječiti neregularnosti jer na svaki pokušaj im se zaprijeti prstom. Nažalost, druga strana je nedovoljno jaka da bi uzvratila pokazujući srednji prst tim nazovi političarima.
A ko će među njima stisnuti petlju i pokazati srednji prst? Većina članova općinskih izbornih komisija su partijski poslušnici. Mada deklarativno nisu i mogu pod punoom materijalnom i krivičnom odgovornošću tvrditi da nisu članovi najviših izvršnih organa političkih partija, oni to ustvari jesu.Jer da nisu ne bi bili tu gdje jesu.Jer tu gdje jesu nema mjesta za beskompromisne, sposobne, moralne i apolitične. Tu gdje jesu moraju zažmuriti iako znaju da na tamo nekom biračkom mjestu upravo prave nevažećim glasačke listiće druge političke stranke koja ne smije pobijediti. Jer tu gdje jesu trebaju znati da se glasanje provodi na isti način od 2002 godine tj. prvih izbora po Izbornom zakonu BiH. Tako da, smatram, možemo isključiti izbornu nepismenost glasača kao glavni uzrok tendenciji rasta nevažećih glasačkih listića.
Dalje, općinske izborne komisije formalno, barem većina, podnose općinskim vijećima ili skupštinama opština izvještaje o provedenim izborima i to uglavnom nakon konačne objave izbornih rezultata od strane CIK-a BiH. Obaveza podnošenja izvještaja i forma izvještaja nisu ničim propisani. Najčešće ti izvještaji, opet barem oni koje sam ja vidjela, sadrže opće poznate podatke: broj i lokacije biračkih mjesta, broj birača, broj glasača, rezultati izbora itd. Rijetki sadrže finansijski dio koji govori o potrošenom iznosu za provođenje izbora. Iz izvještaja se vidi da je sve teklo lijepo i bez problema, pa čak i tamo gdje su se izbori poništavali na pojedinim mjestima.
Za ovu situaciju zaslužan je Izborni zakon koji nigdje ne predviđa da CIK BiH uputi barem informaciju onima koji su imenovali OIK o radu tog OIK-a, o njegovim sposobnostima ili nesposobnostima jer CIK jedini to može adekvatno da ocijeni, o poštivanju rokova, propuštenim rokovima, pristiglim prigovorima, sudbini tih prigovora i tako dalje. Dakle, da barem pokušaju upoznati javnost o radu onih koji su u našim općinama najodgovorniji za poštivanje izbornog zakona. Možda nekad ne bi bilo ništa od toga, ali barem bi se znalo ko je kakav i kakve su mu sposobnosti, a ne da iznova i iznova bude imenovan, a sposobnost ravna nuli.
Iz svega se da zaključiti da su se političke stranke trudile da, kod predlaganja za članove biračkih odbora i imenovanja općinskih izbornih komisija, rade po principu „hajdemo imenovati što veće gurbete, lakše će nam biti“.
Izborni posmatrači su posebna priča: nezainteresirani, nepripremljeni, dolaze na biračko mjesto tek da nešto rade. I dnevnicu po mogućnosti zarade. Davno sam konstatovala da oni ne znaju ni šta trebaju gledati. Oni su tu, a pred očima im se stvari dešavaju i to baš one koje bi oni trebali, ako ne spriječiti, a onda barem ukazati na njih. Oni, čak, nerijetko učestvuju u tim neregularnostima.
Pa kome je onda do regularnosti kad smo se svi upleli kao u vrzino kolo i svi učestvujemo u neregularnosti? Nikome.
Na izborni dan galamu dižu stranke koje smatraju da su oštećene. Kunu se da će čim zasjednu u one zgrade u Sarajevu mijenjati izborni zakon, pojednostaviti ga, zalagati se za odgovorniju izbornu administraciju itd. A kasnije uvide prednosti nesposobne administracije i ušute se jer takva situacija i njima paše.Uostalom, te iste stranke koje na izborni dan dižu galamu i pozivaju na poštivanje zakona, isto su ga kršile na prethodnim izborima kad su imale uticaj na imenovanje biračkih odbora ili će to isto raditi kad im zapadne. Dakle, ne galame zato što su za vladavinu prava i poštivanje procesa već što su oštećeni.
Građani takođe zvocaju, ali uporno izlaze i glasaju i najčešće za iste protiv kojih zvocaju. Kao po onoj davnoj : ko te bije taj te voli.
NVO – njima je ponajmanje do promjena, jer šta bi oni radili i kako bi pare navlačili da sve funkcioniše besprijekorno ili barem koliko toliko u redu.
Kao što rekoh , već mjesecima tj. od oktobra 2014 godine, niko ne pominje potrebu izmjena Izbornog zakona. Nije teško zaključiti zašto: zato što još ne znamo volju vladajuće većine. Ne znamo ni vladajuću većinu. Vjerojatno ćemo se sjetiti potrebe za izmjenama ovog zakona šest mjeseci pred izbore kao i uvijek.
Protiv sprege politike i izborne administracije potrebno je uporno i uporno osvještavat građane da podnose prijave i traže zaštitu prava, sankcionirati odgovorne.
I najbitnije – lično ne učestvovati u inženjeringu ma kakva nam uloga bila tog dana. Ako ga ne možemo spriječiti onda da ga barem osudimo i ne učestvujemo u njemu, pa i po cijenu da ispadnemo smiješni.
Ja jesam: i smiješna i naivna, ali vjerujte ponosim se time.
Za konkurs