Jedno je kada znaš da je  ljubav tvog života u vezi, a potpuno drugo kada na poslu saznaš da se ženi ove godine.

I ne ovo nije neka tinejdžerska besmislena zaljubljenost. Imam skoro trideset godina. Imala sam podužu vezu. I preživjela raskid. Naravno da sam preživjela. Što ne bi, može se živjeti bez bilo koga. Samo živiš u poricanju i okupiraš se sa raznim obavezama, izlascima, filmovima i nikad ne pomisliš na tu osobu, i eto živiš bez nje. Dugu vezu sam preboljela bez problema. Život ide dalje, biće još ljubavi osim one prve.

Samo nisam ni slutila da ću pravu ljubav naći u pola noći na nekom after partyu dok smo jeli ajvar sa kiflama. I to tokom drugog razgovora nakon što smo se upoznali. Mislila sam to je to. Ono nešto mistično, većini nedostižno ja sam tako lako našla i to na tako jednostavan način.
Međutim, nije lako, i dok sam se okrenula, nove četiri godine kasnije, ja na poslu – još jedan dan ubjeđivanja da će biti bolje. Mora biti. A on se ženi.

I sad glavno pitanje. Hoće li biti života nakon te ljubavi. Mislim biće. Ja sam dobro. Zdrava, radim, imam prijatelje. Ali da li je bezobrazno od univerzuma tražiti novu veliku ljubav. Neki je nisu nikad spoznali a ja hoću još jednu. Možda nekima od nas ostane da budemo samo dobri prijatelji, tetke za čuvanje djece i djeca razočaranih roditelja jer neće imati unuke. Kažu ne treba se crnjačiti, ima još vremena. Ali da li je fer poslije svega toga biti sa nekim sa kojim ti i nije tako loše ali bitno je da nisi ostao sam. A svaki dan se sjetiš njehovog smjeha i momenta kada je one te noći pustio pjesmu i pitao me jesam li čula za nju. “The One That Got Away”. Ah životne ironije.